Osobna potrošnja i državne investicije neće nas izvući iz krize

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Liderov skup obiteljskih tvrtki i konferencija Koncerna Agram pokazali su da i u teškim vremenima dobro pripremljeni igrači mogu nastaviti razvoj .

Američki ekonomist Joseph Carson iskovao je termin ‘the new mix’ za novu ekonomsku politiku za koju se zalaže. On ne vjeruje da se američka ekonomija može oporaviti dizanjem osobne potrošnje i novom euforijom u prodaji kuća. Umjesto toga kao najbolji recept za rast američke ekonomije predlaže kombinaciju proizvodnje za izvoz s jedne strane i ulaganja u poslovne investicije s druge (oprema, sofver...). Procjenjuje se da će u izvlačenju iz ove recesije američki izvoz sudjelovati s 2,1 posto. U prethodnim recesijama njegov je doprinos bio samo 0,2 posto. S druge je strane potrošnja stanovništva prije obično pridonosila s 2,7 posto, a sada bi taj doprinos mogao biti samo 1,6 posto.

SAD je velik, on je svijet za sebe, ali bilo bi mudro i kreatorima ekonomske politike u zemlji poput Hrvatske razmotriti jesu li prekomorski recepti primjenjivi i za domaću upotrebu.
Naivno je vjerovati da se oporavak u Hrvatskoj u dogledno vrijeme može graditi na poticanju potrošnje stanovništva. Jednako tako opasno je i malo realno da bi se Hrvatska iz recesije ozbiljnije mogla izvući lokomotivom zvanom državne investicije. Zato su ‘spinovi’ premijerke Jadranke Kosor o 15-ak milijardi kuna državnih investicija i ukidanju kriznog poreza od dva posto - pucnjevi koji promašuju metu.

Pogrešni i pravi recepti Ne počne li se s radikalnim novim vanjskim zaduženjima i ne bude li opcija rasprodaja preostaloga nacionalnog bogatstva, preostaju jedino - nove privatne investicije. Ali ne bilo koje i bilo kakve, nego one koje će povećati izvoz. Dobro, kao polurješenje mogu proći i ulaganja koja će dijelom supstituirati uvoz, ali i ona moraju bar polovično plasirati robu izvan granica Hrvatske. Dakle, dolazi se do onog američkog recepta s početka kolumne: rješenje je u većem izvozu i ulaganjima u poslovne investicije. E, sad se postavlja pitanje kako privući poželjne investicije u Hrvatsku. Prije svega, mora se smanjiti korupcija, tj. vrijeme i trošak pokretanja novog posla. Nažalost, može se očekivati i niža cijena rada. Međutim, ne govori se o Vladinoj dužnosti da otvoreno stane iza investicija, domaćih ili stranih, koje zadovoljavaju unaprijed postavljene kriterije. Sad će i velik dio ‘puritanske’ hrvatske javnosti skočiti: ‘Nema se država što petljati! Ako podupre nekoga, to je znak korupcije!’
Prema dosadašnjem iskustvu u tome ima logike. Vlada koja Hrvatsku želi izvući iz recesije morat će posjedovati znanja, intuicije i hrabrosti stati iza nekih privatnih investicija. Rizik jest velik, ali mora se podnijeti. Naravno, to mogu učiniti samo političari odlikaši.

Scenarij koji bi uslijedio nakon privlačenja investicija usmjerenih prema izvozu jest sljedeći: tako bi se otvorila dugoročno održiva radna mjesta. Plaće koji bi ti ljudi počeli dobivati bile bi zdrav doprinos utemeljenoj potrošnji stanovništva, a ne na njihovu zaduživanju koje nikad neće uspjeti vratiti. Pojednostavnjeno, gradnja hotela, tvornica ili elektrana može na godinu-dvije smiriti socijalnu napetost i stvoriti privid rasta. A može, ako se njome dobro upravlja, dugoročno poboljšati stanje nacionalnoga gospodarstva. Prosječni će čitatelj s pravom reći da je ideja o kvalitetnim i održivim privatnim investicijama pretežak zadatak i da je to u ovoj zemlji neizvedivo.
Možda za one koji su se definitivno obeshrabrili.

Vrijeme mudrosti Prošlog tjedna bio sam na dvije konferencije. U Zagrebu je Lider organizirao Drugu konferenciju o budućnosti obiteljskih tvrtki, a Koncern Agram na Brijunima je održao svoju godišnju konferenciju na kojoj se utvrđuju poslovna politika i strategija. Zajedničko na oba skupa bila je vjera da se usprkos generalno lošoj klimi može poslovati i razvijati. Tko se u vremenima obilja novca nije zaletavao u zaduživanje, tko se odmjerenim korakom razvijao ne loveći sve poslovne prilike koje su se pružale, tko je u dobroj formi dočekao krizu - taj i u kriznim vremenima može opstati i razvijati se. Oni koji nisu spremni stjecati nova znanja, vještine i raditi još više nego prije uglavnom će otpasti ili će ih pojesti jači i spremniji na krizu. Međutim, budu li veliki koncerni te male i srednje obiteljske tvrtke dovoljno mudri i sposobni osmisliti vlastitu strategiju u kriznim vremenima, nema ozbiljnih razloga da tako ne bude i na državnoj razini. Ili ih bar ne bi trebalo biti.