Euforija je zavladala Hrvatskom. Iz novina vrište naslovi: ‘Kinezi donose novac u Hrvatsku‘, ‘Kineske tvrtke žele nizinsku prugu od Rijeke do Zagreba‘, ‘Kinezi će preporoditi dolinu Neretve‘...
Povod za euforiju dolazak je kineskog premijera Li Keqianga u Zagreb i održavanje, ovaj put u Dubrovniku, osmoga godišnjeg sastanka kineske inicijative ‘16+1‘ koja je povezala šesnaest srednjoeuropskih i istočnoeuropskih država i oko globalnoga kineskog infrastrukturnog projekta ‘Pojas i put‘ (BRI).
Iluzija lakog novca
Čim neka velika svjetska sila pokaže bilo kakav interes za Hrvatsku, kod nas se probudi rentijerski mentalitet. Stiže laki novac. Kinezi će sagraditi nizinsku prugu, a mi ćemo na svakih sto kilometara naplaćivati prolaz njihove robe koja će stizati preko riječke luke. Imaju oni novca, maznut ćemo im ga i od toga živjeti nekoliko godina. A poslije će, valjda, naići neki drugi naivac pa ćemo i njega oženiti.
Provincijalno smo presretni jer se Hrvatska našla u kineskim dugoročnim planovima ‘puta svile‘. Pravo je pitanje kako se kineski planovi uklapaju u hrvatske dugoročne ciljeve. Nažalost, mi dugoročnih planova još nemamo
Nažalost, još smo jednom, kao zajednica, guske u magli. Presretni smo kao mala djeca što se, eto, Hrvatska našla na novome kineskom ‘putu svile‘ i što se uklapamo u njihove planove. A bilo bi logično i odgovorno zapitati se kako se i koliko Kinezi uklapaju u hrvatske dugoročne planove. Odgovor je nemoguć jer Hrvatska nema dugoročne planove kroz čije bi ciljeve mogla prosijavati sve što kineska strana ovih dana nudi. Europska unija tjera nas da napravimo strategiju razvoja do 2030. I to se sad, kao, kuha po slavnim međuresorskim radnim skupinama, sastavljenima uglavnom od srednjerangiranih dužnosnika i činovnika.
Kinezima se nema što zamjeriti. Civilizacija starija od pet tisuća godina zna kako se radi u vlastitom interesu. Pa ako je ideja da 2049., kad se navršava sto godina od dolaska Mao Ce Tunga na čelo Kineske komunističke partije, Kina bude ‘jedino sunce na nebu‘, onda to treba uzeti kao legitiman cilj najmnogoljudnije države na svijetu.
Hrvatska se maestralno ne snalazi u svijetu u kojem veliki (SAD, Kina, Rusija, Njemačka...) igraju žestoku partiju. U povijesti nismo bili bezidejni (strategija Dubrovačke Republike, pa ne tako davno članstvo u Pokretu nesvrstanih), ali danas se stječe dojam da vlada povelika ‘zbunjola‘. Okrećemo li se Kinezima jer nam se čini da će biti pobjednici sljedećih sto godina? Koristimo li se njima da nas unutar Europske unije (čiji smo dobrovoljni članovi) počnu ozbiljnije doživljavati? Kako ćemo s Rusima? U vrijeme kad mnogi igraju više igara, kad se drže fige u džepu, trebalo bi biti dalekovidan strateg. U ovom trenutku od Hrvatske je to previše očekivati.
Provincijski mentalitet
Ovog se tjedna pravi velika predstava u vezi s deset memoranduma koji se potpisuju s Kinezima. Sada smo sretni što će se u Kinu moći izvoziti mliječni proizvodi. Samo je nezgoda što smo upravo nedavno vrlo temeljito uspjeli uništiti domaću proizvodnju mlijeka. Kad smo već kod izvoza, i tu upadamo u zamku malih provincijalaca koji uopće ne misle da imaju neku pregovaračku poziciju. Primjera radi, naši proizvođači odu na neki sajam u Kinu. Kineska se strana oduševi kvalitetom naših, primjera radi, vina. Pa nema problema, samo umjesto raspoloživih sto tisuća butelja Kinez ih traži najmanje milijun. I mi se odmah osjećamo krivi.
Kinezima treba nizinska pruga. Pravi bi pregovarači njezinu gradnju uvjetovali sigurnim isporukama hrvatske robe u Kinu u količinama koje naši biznisi mogu proizvesti. A ne da nasjedamo na priču: ‘Imate odlične proizvode, ali količine su vam nedovoljne‘
Pravi pregovarač ne bi osjećao krivnju. Pojednostavnjeno, kineskoj strani (država ondje, jelte, igra veliku ulogu) priđeš sa sasvim drugih pozicija: ‘Drugovi Kinezi, ako želite nizinsku prugu, izvolite se vi obvezati da ćete sljedećih deset godina od naših biznismena, po svjetskim cijenama, kupovati njihove proizvode u količinama koje oni mogu isporučiti! To su vam male količine? Baš nas briga. Prodajte to kako znate ako hoćete nizinsku prugu! To je vaš problem i siguran sam da ga možete riješiti.‘
Još jedna sitnica. Kinezi počinju kupovati srednje, pa i male hrvatske tvrtke. Svaki tjedan stigne poneka vijest (kupili su visoku poslovnu školu, pri kraju su pregovori o kupnji velike vinarije...). Sve je to legitimno. Samo, da ne bi bilo kasnijih iznenađenja, nije naodmet raspitati se kod onih koji već imaju iskustva raditi kod kineskih poslodavaca. Pokazuje se da je riječ o, za naše pojmove, nezgodnoj korporacijskoj kulturi. A ni shvaćanje iskrenosti nije baš onakvo na kakvo smo naviknuti.
Sve napisano ne znači da s kineskom stranom ne treba raditi, nego da prilikama koje se nude treba pristupiti studiozno i hladne glave. Da ne bi poslije bilo: ‘Nismo znali.‘