Ono što je Hrvatskoj bilo zabranjeno, postaje obveza za sve EU članice

Europska komisija na summitu EU-a u ožujku 2026. namjerava predstaviti opsežan akcijski plan naziva 'Jedna Europa, jedno tržište', u čijem je središtu upravo koncept kupovanja europskih proizvoda. Plan  Europske unije 'Buy European' jako podsjeća na domaću krilaticu 'Kupujmo hrvatsko', koju je pokrenuo HGK još tamo 1997. godine.

Međutim, tada je to bio veliki problem za Uniju. Ono što je te 1997, godine bio 'opasni protekcionizam', 2026. godine za Bruxelles postaje 'strateška nužnost'. Dok je HGK prije tri desetljeća pokušavala zaštititi domaće proizvođače, nailazila je na oštre prijekore i pravne barijere europskih birokrata koji su u svakom pozivu na kupnju domaćeg vidjeli narušavanje svetog grala slobodnog tržišta.

Danas, pod pritiskom globalnih kriza i u sjeni novog akcijskog plana 'Jedna Europa, jedno tržište', ista ta Europa poseže za identičnim metodama. Tragedija za male ekonomije poput hrvatske leži u tome što smo svoja tržišta morali širom otvoriti i oslabiti vlastitu proizvodnju kako bismo zadovoljili pravila koja se danas, kada su ugroženi interesi velikih igrača poput Njemačke i Francuske, bez oklijevanja mijenjaju.

Proizvodnja unutar EU

Ideja Komisije se uklapa u širu strategiju jačanja konkurentnosti koju je promovirala predsjednica Komisije Ursula von der Leyen, oslonjenu na izvješća Marija Draghija i Enrica Lette. Cilj je dovršiti jedinstveno tržište do 2027. te javnu nabavu i industrijske potpore snažnije usmjeriti prema proizvodnji unutar EU-a u strateškim sektorima, obrani, čistim tehnologijama, čipovima, kemijskoj industriji i automobilskom sektoru.

Bruxelles ovaj zaokret predstavlja kao europski odgovor na američku politiku, no za razliku od Washingtona, EU mora uskladiti interese 27 različitih gospodarstava, poštovati pravila World Trade Organization te istodobno ostati vjerodostojan zagovornik otvorene trgovine. Prijedlog je inače trebao biti predstavljen još prije Božića, ali je povučen jer države članice nisu postigle dogovor.

Obrana: iznimka oko koje postoji konsenzus

Iako dogovora nema, i tko zna hoće li ga biti u takvom obimu u kakvom je najavljen, sektor obrane je ipak nešto kompaktniji, tj. razlike u mišljenjima su znatno manje. Gunnar Wolf, profesor ekonomije na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu i viši suradnik briselskog think-tanka Bruegel, kaže kako Europa ima koristi od američkog naoružanja, ali takve kupnje stvaraju i geopolitičku ovisnost.

U području 'tvrde sigurnosti', smatra Wolf, postoji snažan argument za kupnju više europske opreme. Strateška autonomija, tvrdi, podrazumijeva razvoj i proizvodnju ključnih tehnologija unutar Europe. U suprotnom, ovisnost o vanjskim dobavljačima ostaje trajni rizik.

No izvan obrane, Wolf je znatno oprezniji. Upozorava da bi nekritičko uvođenje zaštitnih mjera moglo ugušiti konkurenciju, smanjiti inovativnost i dugoročno usporiti rast. Za njega uspjeh industrijske politike nije u tržišnim udjelima ni u statistici lanaca opskrbe, nego u rastu produktivnosti, zapošljavanja i stvaranju novih, inovativnih poduzeća.

Europa ne može sama

Alberto Alemanno, profesor prava na HEC Paris, nudi prizemniju procjenu. EU, kaže, u većini sektora nema industrijsku bazu ni lance opskrbe da bi mogla 'igrati sama'. Uvođenje opće preferencije za europske dobavljače povećalo bi troškove za niz prerađivačkih i izvoznih industrija, navodi.

- Ciljane mjere u doista strateškim sektorima mogu biti opravdane, ali samo ako se pojam “strateško” definira na temelju stroge analize, a ne političke pragmatike – kaže Alemanno.

Podjele među članicama već su vidljive. Francuska zagovara stroga pravila lokalnog sadržaja, Njemačka je sklonija fleksibilnijem modelu 'Made with Europe', koji bi uključivao i bliske partnere poput Kanade, Ujedinjene Kraljevine i Norveške, dok manje, izrazito izvozno orijentirane države strahuju da će snositi troškove, dok će najveće ekonomije ubrati koristi.

Problem lanca opskrbe

Fredrik Erixon, direktor Europskog centra za međunarodnu političku ekonomiju, upozorava na operativne zamke. Europa velik dio uvoza koristi kao input za vlastiti izvoz, a ako se uvedu restrikcije koje povećavaju troškove uvoza, rastu i cijene europskih proizvoda na svjetskom tržištu. Time se slabi konkurentnost. Erixon smatra da ako Bruxelles isključi Kanadu, Ujedinjenu Kraljevinu ili partnere iz Mercosura, vrlo je vjerojatno da će uslijediti protumjere. A u takvom scenariju Europa bi mogla biti neto gubitnik. Zato Erixon zagovara model 'pouzdanih partnera', sustav u kojem bi bliski saveznici imali pristup europskim projektima, kako se ne bi potaknula spirala uzajamnih ograničenja.

Prijedlog Komisije sredinom ožujka trebao bi obuhvatiti odabrane strateške sektore, s pragovima europske dodane vrijednosti, spominju se razine od 60 do 80 posto, te izuzećem za 'pouzdane partnere'.

Devet država članica, uključujući Švedsku, Finsku, Irsku i Estoniju, već je u zajedničkom pismu upozorilo da svaka preferencijalna mjera mora biti krajnja opcija, vremenski ograničena i strogo sektorski definirana. Politički dogovor, čini se, načelno postoji. No tehnički detalji koji odlučuju o uspjehu ili neuspjehu tek trebaju biti razrađeni.

U konačnici, 'Buy European' neće se mjeriti sloganimа, nego rezultatima. Ako potakne inovacije, produktivnost i globalnu konkurentnost, bit će opravdan, a ako preraste u skupu birokratsku zaštitu bez stvarnog učinka, Europa bi mogla platiti visoku cijenu vlastite ambicije.