PDV: Od neutralnog poreznog sustava do pogodovanja izabranim sektorima

Dva mjeseca prije uvođenja poreza na dodanu vrijednost ministar financija Borislav Škegro našao se pod žestokim kritikama. Sindikati, dio oporbe i dio gospodarstvenika upozoravali su na val poskupljenja i pad životnog standarda. Zato je Škegro u subotu 8. studenoga 1997. sazvao novinare da bi objasnio kako Hrvatska dobiva moderan porezni sustav kakav već postoji u razvijenim europskim državama. 

PDV odgođen u zadnji čas

Oko uvođenja PDV-a dugo su se lomila politička koplja, ne samo između vlasti i oporbe, nego i između različitih lobija. Čak je i primjena već izglasanog zakona u zadnji čas odgođena za godinu dana. Kada je 1. siječnja 1998. PDV napokon uveden, njegova osnovna stopa iznosila je 22 posto. No važnije od same brojke bila je filozofija na kojoj je sustav bio izgrađen.

PDV je bio zamišljen kao jednostavan i neutralan porez sa širokom osnovicom i što manje izuzetaka - osim za pojedine javne i financijske usluge. Tako ni turizam nije dobio nižu, povlaštenu stopu, za što je taj sektor intenzivno lobirao. 

'Ne dirajte mi PDV zbog kavijara i dijamanata'

Kako objasniti tekstilcima koji rade 'punom parom' u tri smjene za izrazito niske plaće, da nisu zaslužili povlaštenu, tj. nižu stopu PDV-a, a turistički radnici koji rade najviše šest mjeseci u godini jesu, postavio je Škegro novinarima retoričko pitanje.  

Ideja je bila da država prikuplja prihode, a da socijalnu politiku vodi drugim instrumentima. Ako želi pomoći siromašnima, država bi to trebala činiti kroz socijalne naknade, doplatke i transfere, a ne kroz različite porezne stope za različite proizvode. Istu logiku ministar financija branio je i kod oporezivanja luksuznih proizvoda:

– Nemojte mi dirati PDV zbog kavijara i dijamanata kad imamo trošarine – poručio je Škegro. 

Početak kraja jedinstvene stope

Gotovo tri desetljeća poslije Hrvatska ima bitno drukčiji sustav.

Najprije je HDZ-ova vlast od studenoga 1999. uvela nultu stopu za kruh, mlijeko, lijekove, knjige i dio drugih proizvoda. Sanaderova je Vlada 2006. popustila turističkom lobiju i skinula turistički PDV na 10 posto. Vlada Jadranke Kosor u jeku financijske krize 2009. diže PDV na 23 posto, a Milanovićeva Vlada 2012. 'zaokružila' ga je na današnjih 25 posto.

Ulaskom u EU 2013. ukinuta je nulta stopa i zamijenjena stopom od 5 posto, a dotadašnja snižena stopa od 10 posto početkom 2014. povećana je na 13 posto. Turistički smještaj zadržao je povlašteni tretman, dok je ugostiteljstvo 2017. vraćeno na stopu od 25 posto. No već 2020. stopa je ponovno snižena na 13 posto za pripremanje i posluživanje jela i slastica, dok su pića ostala na 25 posto.

Antiinflacioni porez?

HDZ-ova Vlada posljednjih deset godina nastavila je širiti snižene stope na pojedine prehrambene proizvode, energente, dječje potrepštine, izdavaštvo i sl. Nakon 2021. proširen je obuhvat sniženih stopa i porezna politika postaje instrument borbe protiv inflacije.

Tako je PDV u nepunih 30 godina prestao biti samo porez. Postao je instrument turističke politike, kulturne politike, socijalne politike, zdravstvene politike, djelomično i energetske politike, te antiinflacijske. Svaka nova gospodarska ili politička kriza donosila je pritiske da se još neki proizvod ili usluga prebace u povlaštenu skupinu.

Time se Hrvatska postupno udaljavala od izvorne Škegrine ideje.

Najbolji primjer je kruh. Kada država snizi PDV na kruh, korist ne ostvaruju samo najsiromašniji građani. Jeftiniji kruh kupuju svi, od umirovljenika s minimalnom mirovinom do najbogatijih građana. Kritičari takvog pristupa zato godinama upozoravaju da se socijalna politika vodi neprecizno, jer država istodobno subvencionira i one kojima pomoć treba i one kojima ne treba.

Od neutralnosti do alata ekonomske politike

Škegrin koncept bio je upravo suprotan. Porezni sustav trebao je ostati što neutralniji, dok bi se pomoć usmjeravala prema konkretnim socijalnim skupinama, a dodatno oporezivanje selektivno bi se provodilo trošarinama. Trošarine su ostale, ali porezni sustav, pa i PDV, djelomično su postali dio socijalne politike. 

Kada ga je Borislav Škegro branio u studenome 1997., predstavljao ga je kao jednostavan porez koji će državi osigurati prihode, ali neće određivati pobjednike i gubitnike na tržištu. Gotovo trideset godina poslije Hrvatska ima višu stopu PDV-a, više izuzetaka i više intervencija nego ikada prije.

Porez koji je trebao biti neutralan postao je jedan od glavnih alata ekonomske politike države.