Struja pritišće hrvatske tvornice, HUP traži hitno sniženje troška

Hrvatska poduzeća električnu energiju, izraženo prema standardu kupovne moći, plaćaju između 14,6 i 20,5 posto više od prosjeka Europske unije, dok domaća industrija istodobno gubi radna mjesta i udio u gospodarstvu.

 

Hrvatska udruga poslodavaca u najnovijoj analizi Fokus tjedna upozorava da visoki energetski troškovi smanjuju marže i prostor za ulaganja te traži brzu provedbu odobrenih potpora i uvođenje dodatnog programa za privremeno snižavanje cijene struje energetski intenzivnoj industriji.

 

Pritisak dodatno pojačava rast veleprodajnih cijena. Prosječna cijena električne energije na CROPEX-u u prvom je polugodištu 2026. iznosila 111,77 eura po megavatsatu, u rujnu 172,80 eura, a od 1. do 29. listopada oko 223 eura. Krajem listopada dnevne su cijene dosezale 315,30 eura po megavatsatu.

 

Konkurentna cijena energije, stabilni uvjeti ulaganja i smanjenje strateških ovisnosti, ističu u HUP-u, moraju biti među glavnim prioritetima hrvatske i europske industrijske politike. Hrvatska je upravo te prioritete istaknula na sastanku Prijatelja industrije u Varšavi, uz potrebu snažnije zaštite od nepoštenih trgovinskih praksi. Investicijske potpore, upozoravaju poslodavci, ne mogu nadoknaditi trajno više operativne troškove u odnosu na konkurenciju u drugim članicama EU-a.

Podaci koje HUP navodi za prvo polugodište 2026. pokazuju da mala poduzeća u Hrvatskoj električnu energiju prema standardu kupovne moći plaćaju 14,6 posto više od prosjeka EU-a, srednja 18,1 posto, a velika 20,5 posto više.

 

Pritisak je posebno izražen u energetski intenzivnim djelatnostima. U metaloprerađivačkoj industriji udio energenata u rashodima 3,4 puta je veći od nacionalnog prosjeka, a u kemijskoj industriji približno dvostruko veći. Viši troškovi energije zato izravno ograničavaju mogućnosti modernizacije i smanjuju privlačnost Hrvatske kao proizvodne lokacije.

 

Hrvatski cjenovni zaostatak pritom se nadovezuje na već oslabljenu energetsku konkurentnost Europe. Prema procjeni Agencije za suradnju energetskih regulatora, ACER-a, koju prenosi HUP, krajnja cijena električne energije za velike industrijske potrošače u EU-u u prvom polugodištu 2025. iznosila je oko 151 euro po megavatsatu, nasuprot 74 eura u Sjedinjenim Američkim Državama.

 

Hrvatska stoga, smatraju u HUP-u, ne bi trebala ciljati samo dostizanje prosjeka EU-a, nego stvaranje uvjeta koji omogućuju ulaganja, modernizaciju i širenje proizvodnje.

Dodatan je rizik rast potrošnje koji ne prati usporediv rast domaće proizvodnje i fleksibilnosti elektroenergetskog sustava. U prvoj polovini 2026. potrošnja električne energije porasla je 1,4 posto, odnosno 3,8 posto nakon korekcije za temperaturu, dok je neto uvoz pokrio 10,3 posto ukupne potrošnje.

 

U drugom tromjesečju udio uvoza dosegnuo je 24,8 posto, a tijekom ljeta 26,3 posto, uz vrijednost uvoza od oko 249 milijuna eura. Uvoznu ovisnost povećala je neuobičajeno slaba hidrologija, s dotocima u hidroelektrane na samo 43 posto uobičajene razine.

 

Istodobno je proizvodnja sunčanih elektrana porasla 42,5 posto, a njihova instalirana snaga premašila je 1,5 gigavata. Problem, ocjenjuje HUP, nije nedostatak potencijala, nego brzina kojom se on pretvara u pouzdanu i konkurentnu domaću energiju. Razvoj mreže, priključenja, skladištenja i drugih izvora fleksibilnosti još ne prati rast potreba.

 

Uvoz sam po sebi nije problem na integriranom europskom tržištu, ali postaje problematičan kada proizlazi iz neiskorištenoga domaćeg potencijala i strukturno povećava troškove proizvodnje. Hrvatska zato mora istodobno pojeftiniti energiju, ojačati domaću proizvodnu bazu i ulaganja u mrežu te smanjiti uvoznu ovisnost.

Uz rast prosječnih veleprodajnih cijena, poslovanje otežavaju i velike oscilacije. Dok su dnevne cijene krajem listopada dosezale više od 315 eura po megavatsatu, u pojedinim su satima bile vrlo niske ili negativne. Takva kretanja povećavaju potrebu za bržim priključenjima, pohranom energije, dugoročnim ugovorima o kupnji električne energije, poznatima kao PPA ugovori, te tarifama koje nagrađuju fleksibilnu potrošnju.

 

Rast veleprodajnih cijena ugrožava i neovisne opskrbljivače. Prema HUP-ovoj analizi, Uredba o mjerama za stabilnost domaćeg tržišta energije, koja obuhvaća razdoblje do 31. ožujka 2027., pri obračunu nadoknade priznaje ugovorenu cijenu najviše do 160 eura po megavatsatu.

 

HUP predlaže podizanje tog praga na 210 eura po megavatsatu te pravodobno uključivanje opskrbljivača u odluke o nastavku mjera. Time bi se, smatraju poslodavci, smanjio njihov poslovni rizik i očuvalo tržišno natjecanje.

Dio troškovnog pritiska može se ublažiti potporama. Europska komisija, navodi HUP, odobrila je Hrvatskoj shemu vrijednu 60 milijuna eura za kompenzaciju neizravnih troškova sustava trgovanja emisijama, ETS-a, energetski intenzivnim poduzećima izloženima međunarodnoj konkurenciji.

 

Shema obuhvaća razdoblje od 2025. do 2030. godine i pokriva do 80 posto prihvatljivih neizravnih troškova, uz obveze povezane s energetskom učinkovitošću, korištenjem bezugljične električne energije ili ulaganjima u smanjenje emisija. Za troškove iz 2025. predviđeno je 10 milijuna eura do 31. ožujka 2027.

 

No ETS kompenzacija pokriva samo dio troškova i uzak krug sektora. HUP zato traži da se nadopuni nacionalnim programom u okviru CISAF-a, europskog okvira državnih potpora za čistu industriju, koji bi omogućio privremeno snižavanje cijene električne energije energetski intenzivnim proizvođačima.

 

Druge članice EU-a već koriste taj instrument. U analizi se navode odobrene sheme vrijedne 3,8 milijardi eura u Njemačkoj, 334 milijuna eura u Bugarskoj, 300 milijuna eura u Irskoj i 90 milijuna eura u Sloveniji.

 

Prema HUP-u, okvir METSAF do kraja 2026. omogućuje povećanje intenziteta potpore u CISAF shemama s 50 na do 70 posto prihvatljivog troška električne energije te kombiniranje s ETS kompenzacijom u propisanim granicama. Potpore su povezane s ulaganjima u elektrifikaciju, energetsku učinkovitost, obnovljive izvore, pohranu i fleksibilnost sustava.

 

Dok razvoj mreže, domaće proizvodnje i pohrane ne osigura strukturno nižu i stabilniju cijenu energije, Hrvatska bi trebala koristiti dostupne europske instrumente kako energetski zaostatak ne bi prerastao u investicijski i industrijski, poručuje HUP.

Uz trenutačni trošak energije, za industriju je važna i predvidivost revizije ETS-a nakon 2030. godine. Industrijska ulaganja imaju dug rok povrata, a tehnologije duboke dekarbonizacije još nisu troškovno konkurentne.

 

Prema prognozama Europske središnje banke koje prenosi HUP, cijena emisijskih jedinica mogla bi porasti sa 78,4 eura po toni ugljikova dioksida u 2026. na 86,4 eura u 2028. godini. Istodobno bi veleprodajna cijena električne energije u europodručju mogla pasti sa 108,7 na 73,1 euro po megavatsatu. Jeftinija struja zato ne znači nužno i niži ukupni trošak industrijske tranzicije.

 

HUP se poziva i na Allianzovu analizu prema kojoj zeleni vodik, niskougljični čelik i pojedine tehnologije hvatanja ugljika imaju trošak smanjenja emisija veći od 100 eura po toni ugljikova dioksida, što za velik dio industrije ne osigurava održivu investicijsku računicu.

 

Budući da je besplatna dodjela emisijskih jedinica dosad štitila više od 90 posto industrijskih emisija, tempo njezina smanjivanja, smatraju u HUP-u, treba povezati sa stvarnom učinkovitošću mehanizma za ugljičnu prilagodbu na granicama, CBAM-a, te dostupnošću tehnologija, infrastrukture, dozvola i financiranja.

 

Uspješnost CBAM-a pritom ne bi trebalo ocjenjivati samo prema naplati ugljika na granici, nego prema tome sprječava li doista preseljenje proizvodnje i zamjenu europskih proizvoda uvozom s većim ugljičnim otiskom.

Energetski troškovi imaju izravne posljedice i za zaposlenost. Analiza Europske središnje banke na približno 200.000 prerađivačkih poduzeća u šest članica EU-a, koju prenosi HUP, pokazuje da trajni rast cijene električne energije od 10 posto može smanjiti zaposlenost u energetski najintenzivnijim industrijama do dva posto.

 

Najizloženije su kemijska industrija, proizvodnja metala i cementa. Skuplja energija smanjuje marže, proizvodnju i ulaganja, a posljedično i potražnju za radom. U vrijeme obuhvaćeno tom analizom cijene električne energije u EU-u bile su oko 2,5 puta, a plina gotovo pet puta više nego u SAD-u.

 

Udar je snažniji kod financijski slabijih poduzeća jer ona teže ulažu u energetsku učinkovitost i nove tehnologije. Gubitak industrijskih radnih mjesta prelijeva se i na trgovinu, ugostiteljstvo i lokalne usluge. U pojedinim regijama gubitak jednog visokotehnološkog industrijskog radnog mjesta može ugroziti do pet dodatnih poslova, navodi se u HUP-ovoj analizi.

 

Za Hrvatsku je rizik posebno izražen jer energetski pritisak pogađa već oslabljenu industrijsku bazu. U prvih devet mjeseci 2026. zaposlenost u prerađivačkoj industriji pala je 4,8 posto, nakon pada od 1,5 posto u 2025. Obujam proizvodnje tek je 1,8 posto iznad razine iz 2022., a isključi li se proizvodnja električne opreme, niži je 4,3 posto.

 

Udio industrije u bruto dodanoj vrijednosti smanjio se s približno 18,5 posto u 2019. na 14,9 posto u 2025., dok je prosjek EU-a 19,2 posto. Nominalna bruto dodana vrijednost po satu rada u hrvatskoj prerađivačkoj industriji, prema podacima koje navodi HUP, iznosi tek oko 52 posto prosjeka EU-a i 40 posto njemačke razine.

Smanjenje strateških ovisnosti ne može se postići tako da Europa uvoz energije zamijeni većim uvozom čelika, kemikalija i drugih proizvoda jer vlastita proizvodnja više nije konkurentna, upozoravaju poslodavci.

 

U manjim industrijskim bazama poput hrvatske gubitak jednog velikog pogona ne znači samo manje proizvodnje i zaposlenih, nego i slabljenje dobavljača, znanja i cijeloga lokalnog lanca vrijednosti. HUP kao upozorenje navodi zaustavljanje proizvodnje čelika u ABS-u Sisak nakon znatnih ulaganja u modernizaciju.

 

Ako europski proizvođači istodobno snose troškove dekarbonizacije, skuplje energije i strožih regulatornih pravila, trgovinska politika i CBAM moraju im osigurati ravnopravne uvjete prema subvencioniranom i ugljično intenzivnijem uvozu. Pritom treba spriječiti da CBAM oslabi europske izvoznike i industrije koje čelik, aluminij i druge obuhvaćene materijale koriste u proizvodnji.

 

HUP zato traži brzu provedbu odobrene ETS kompenzacijske sheme, uz jasne kriterije i kratke rokove, te zadržavanje kompenzacije neizravnih troškova i nakon 2030. godine. Uz uspostavu nacionalnog CISAF programa, predlaže da se pri uvjetovanju potpora priznaju već provedena ulaganja i stvarni tehnološki potencijal postrojenja, kako poduzeća koja su ranije dekarbonizirala proizvodnju ne bi bila kažnjena zato što su investirala prije drugih.

 

U hrvatskom stajalištu o budućnosti ETS-a, smatra HUP, treba zaštititi konkurentnost energetski intenzivne industrije, spriječiti preseljenje proizvodnje zbog troškova emisija te ukidanje besplatnih jedinica vezati uz dostupnost tehnologija i financiranja.

 

Poslodavci traže i ubrzavanje razvoja mreže, priključenja i izdavanja dozvola, veću dostupnost dugoročnih ugovora o kupnji električne energije, vlastite proizvodnje i pohrane te prilagodbu tarifnih modela industrijskim profilima potrošnje. Na europskoj razini predlažu snažnije korištenje instrumenata protiv dampinga i nepoštenih subvencija te daljnji razvoj CBAM-a, kako dekarbonizacija ne bi rezultirala preseljenjem proizvodnje, radnih mjesta i strateških kapaciteta iz Europe.