Zagrebačku krizu nakon 19 mjeseci bezvlašća riješili prebjezi

Izborom gradonačelnice Grada Zagreba i predsjednika Gradske skupštine 19. svibnja 1997. formalno je završila tzv. Zagrebačka kriza – najdulje i najotvorenije razdoblje političkog bezvlašća u glavnom gradu u novijoj hrvatskoj povijesti. 

Trajala je gotovo 19 mjeseci, od listopada 1995., i postala simbol sukoba između demokratske izborne volje i koncentrirane državne moći.

'Nećemo dopustiti oporbenu situaciju'

Kriza je započela nakon prijevremenih lokalnih izbora u listopadu 1995., koji su održani nakon što je vlast teritorijalno preuredila Grad Zagreb i spojila ga sa Zagrebačkom županijom. Taj potez trebao je spriječiti gubitak glavnog grada nakon raskola u HDZ-u i odlaska Mesića i Manolića iz stranke, čime je bila ugrožena stranačka većina u Skupštini. 

Međutim, učinak je bio dijametralno suprotan. Ujedinjena oporba (SDP, HSLS, HSS, HNS i druge stranke) osvojila stabilnu većinu sa 31 od ukupno 50 mandata. HDZ je u Zagrebu bio u jasnoj manjini. U normalnim okolnostima, to bi značilo mirnu smjenu vlasti i nastavak rada gradske uprave.

Četiri nesuđena gradonačelnika i jedan povjerenik

No, tadašnji zakon propisivao je da predsjednik Republike mora potvrditi župana, odnosno gradonačelnika Zagreba koji ima status županije. No, Franjo Tuđman taj je mehanizam iskoristio samo u Zagrebu jer u glavnome gradu nije dopustio 'oporbenu situaciju'. Odbijao je potvrditi sve HSLS-ove gradonačelnike koje je izabrala skupštinska većina – Gorana Granića, Jozu Radoša, Ivu Škrabala i Dražena Budišu. Zagreb je tako imao izabranu Skupštinu bez izvršne vlasti i izvršnu vlast bez demokratskog legitimiteta.

Naime, u proljeće 1996. Vlada je imenovala HDZ-ovog dužnosnika Stjepana Brolicha za povjerenika, čime je uveden model faktične dvostruke vlasti: grad je vodio povjerenik, dok je legitimno izabrana Skupština bila politički paralizirana. Takvo stanje potrajalo je više od godinu dana.

Zagreb - ‘nabrijani’ grad

Iako Prosvjed za Radio 101 u studenome 1996. nije bio izravno vezan uz Zagrebačku krizu, ozračje u gradu bilo je već tada izrazito nabrijano protiv HDZ-a. Odluka Vijeća za telekomunikacije da Radiju 101 oduzme koncesiju izazvala je golem revolt koji je 21. studenoga 1996. na Trg bana Jelačića izveo više od 100 tisuća ljudi. Bio je to najveći građanski prosvjed u dotadašnjoj povijesti moderne Hrvatske.

Taj je prosvjed dodatno radikalizirao političku atmosferu u Zagrebu. Dva dana kasnije, 23. studenoga 1996., po povratku iz SAD-a, predsjednik Tuđman na Plesu je izgovorio rečenicu koja je ostala zapamćena kao jedna od najsurovijih političkih metafora 1990-ih:

‘Nećemo dopustiti onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti – ne samo s crnim, nego i sa zelenim i žutim vragovima.’

Izjava je došla upravo u trenutku kada su se Zagreb, oporba, nezavisni mediji i međunarodna javnost otvoreno sukobljavali s vlašću zbog pitanja slobode medija i poštivanja demokratskih procedura. Umjesto smirivanja, retorika vlasti dodatno je zaoštrena.

Prvi HSS-ovi 'preletači'

Zagrebačka kriza nije završila kompromisom, nego političkim preokretom. Koalicijska većina lagano je kopnila, a uoči sjednice u svibnju 1997. dvojica vijećnika iz HSS-a prebjegla su na stranu HDZ-a. Time je HDZ stekao tanku ali dovoljnu većinu u Gradskoj skupštini. Ta su dva 'preletača' kasnije politički kažnjena – isključena iz stranke – ali je politički cilj bio postignut.

Ta epizoda ima dodatnu simboličku težinu jer je HSS od 1990. više puta ulazio u vladajuće koalicije s ideološki suprotstavljenim blokovima, čime je stekao reputaciju najfleksibilnijeg 'junior partnera' hrvatske politike.

Povijesna ironija je da se i ovih dana, gotovo tri desetljeća kasnije, HSS ponovno našao u fokusu javnosti zbog promjene strane u Hrvatskom saboru, što pokazuje koliko su neki obrasci dugotrajni.

Gradska skupština je 19. svibnja 1997. izabrala Marinu Matulović Dropulić za gradonačelnicu, a za predsjednika Skupštine Zlatka Canjugu. Predsjednik Republike ovaj je put izbor potvrdio. Kriza je formalno završena. 

HDZ-ova politička garnitura ostala je na vlasti do 2001., kad je pobijedio SDP i uz podršku HSS-a za gradonačelnika izabrao Milana Bandića.  

Što je ostalo iza krize

Propis o obveznoj predsjedničkoj potvrdi gradonačelnika nije ukinut odmah nakon Zagrebačke krize, niti nakon Tuđmanove smrti 1999. godine. Ostao je u zakonodavstvu još neko vrijeme, ali više nije politički iskorištavan na način kakav je viđen u Zagrebu.

Tek reformama lokalne samouprave i uvođenjem neposrednog izbora gradonačelnika, koje su zakonski dovršene 2007. godine, taj je mehanizam definitivno uklonjen. Od tada građani neposredno biraju gradonačelnike, bez ikakve predsjedničke ili državne potvrde.