Kada je poželjno uskladiti knjigovodstvenu vrijednost imovine sa stvarnom vrijednosti?

Piše: Domagoj Bakran, ovlašteni revizor i porezni savjetnik, Kreston Croatia Tax Advisory

Nakon kupnje ili drugog načina nabave dugotrajne materijalne ili nematerijalne imovine poduzetnici najčešće amortiziraju tu imovinu kako bi u obliku troška amortizacije maksimalno iskoristili porezni učinak umanjenja porezne osnovice. Međutim, postoji još jedna metoda, odnosno računovodstvena politika naknadnog mjerenja dugotrajne materijalne imovine – revalorizacija.

Metoda revalorizacije uključuje usklađivanje knjigovodstvene vrijednosti s fer vrijednosti. Ako se fer vrijednost dugotrajne imovine može pouzdano mjeriti, poduzetnik je može iskazati prema revaloriziranom iznosu, koji se sastoji od njezine fer vrijednosti na datum revalorizacije umanjene za kasniji ispravak vrijednosti i kasnije akumuliranih gubitaka od umanjenja.

Samostalna procjena

Revalorizacija bi se trebala provoditi dovoljno redovito tako da se knjigovodstveni iznos znatno ne razlikuje od onoga koji bi se dobio utvrđivanjem fer vrijednosti na datum bilance. Učestalost revaloriziranja ovisi o promjenama fer vrijednosti predmeta dugotrajne materijalne imovine koji se revaloriziraju. Ako se fer vrijednost ne mijenja znatno, već neznatno, nije potrebno svake godine provoditi revalorizaciju; dovoljno je takvu imovinu revalorizirati svakih tri do pet godina. Važnost razlike između knjigovodstvene i fer vrijednosti poduzetnik procjenjuje samostalno, uzimajući pritom u obzir temeljna računovodstvena načela i zahtjeve računovodstvenih standarda. Važno je naglasiti da poduzetnik ne bi trebao revalorizirati samo onaj predmet za koji je porasla fer vrijednost, nego cjelokupnu skupinu dugotrajne materijalne imovine kojoj taj predmet pripada.

Poduzetnici najčešće posegnu za revalorizacijom kad im zatreba financiranje. Naime, obračunavanjem amortizacije imovina je svake godine sve bliža nuli pa će se poduzetnik naći u situaciji kada će imovina u cijelosti biti amortizirana (knjigovodstvena je vrijednost nula), a na tržištu možda može postići veliku vrijednost. Najbolji su primjer nekretnine.

Poboljšava sliku kompanije

Prema poreznim propisima, poduzetnik građevinski objekt može amortizirati u deset godina; ako pak primjenjuje dvostruku stopu amortizacije, čak u pet godina, a taj građevinski objekt tek je 'počeo' dobivati na vrijednosti. U tim situacijama na scenu stupa revalorizacija. Revalorizacijom bi u ovome primjeru poduzetnik znatno povećao vrijednost svoje imovine. S obzirom na to da poduzetnici primjenjuju dvojno knjigovodstvo, uz povećanje imovine evidentira se i povećanje kapitala, odnosno revalorizacijske rezerve; nema prihoda. Dakle, nakon revalorizacije ispada da to društvo više vrijedi jer ima veću vrijednost imovine. I to je glavni razlog primjene revalorizacije u financiranju. Povećanjem vrijednosti imovine poduzetnik također povećava izglede da će financiranje biti odobreno.

Ako revalorizacija računovodstveno ​rezultira povećanjem vrijednosti imovine, očekivalo bi se da u pozadini krije i neki porez koji treba platiti. Međutim, to nije baš tako. Katkad se čini da iza revalorizacije stoji i složen obračun poreza, no kad se sve sagleda u cjelini, shvati se da to nije tako iako u teoriji tako zvuči. Postupkom evidentiranja revalorizacijske rezerve uistinu se pojavljuje oporeziva privremena razlika. Kad je imovina revalorizirana, a ta se revalorizacija uključuje u poreznu osnovicu u nekom idućem razdoblju, poduzetnik treba iskazati odgođenu poreznu obvezu primjenjujući na tu revalorizacijsku rezervu propisanu stopu poreza na dobit. Na temelju toga revalorizacijska se rezerva nakon evidentiranja revalorizacije imovine smanji za iznos odgođene porezne obveze, odnosno porezne obveze koja dospijeva u budućim obračunskim razdobljima. Iz toga proizlazi da teorija ipak kaže da će se platiti neki porez, ali neće.

Naime, na početku je konstatirano da revalorizacija rezultira povećanjem vrijednosti imovine.

Kako to stoji porezno

Posljedica je povećanja vrijednosti imovine i veći trošak amortizacije. Ako je veći trošak amortizacije, platit ćemo manje poreza na dobit. U tom trenutku nastupaju te oporezive privremene razlike. Kako se ne bi neopravdano smanjila porezna osnovica poreza na dobit u obliku većeg troška amortizacije, ta privremena razlika znači da poduzetnik mora povećati poreznu osnovicu za iznos amortizacije koji je obračunan na revalorizaciju. Na taj ćemo način oporezivom privremenom razlikom neutralizirati trošak, što znači da porez na revalorizaciju poduzetnik platiti neće.

Čemu, kada i zašto onda revalorizacija?

Da, revalorizacijom poduzetnik neće izbjeći ili platiti manji porez, ali može se u ljepšem svjetlu prikazati tržištu. Korištenjem računovodstvene politike revalorizacije izbjegava se velika razlika između vrijednosti koja je prikazana u financijskim izvještajima poduzetnika i stvarne vrijednosti te imovine na tržištu.