Količina nasilja na ulicama postaje europska sigurnosna prijetnja

Počelo je u doseljeničkim četvrtima Pariza kao naoko benigni prosvjed srednjoškolskih učenika navodno nezadovoljnih obrazovnim sustavom – prevelikim razredima i nedostatkom nastavnika. U sljedećih desetak dana val nasilnih prosvjeda zahvatio je niz francuskih gradova. Gorjele su zgrade koje simboliziraju institucije države, razbijane su i pljačkane trgovine, osobito one koje prodaju luksuznu robu; navodni prosvjednici za bolju kvalitetu obrazovanja napadali su njihove vlasnike, zaposlenike i policiju, koja je ostala nemoćna pred prvim nasilničkim valom – u Parizu, Lyonu, Marseillesu, Nantesu, Limogesu...

Niz će se nastaviti

Uslijedili su valovi nasilnih prosvjeda u Italiji, Albaniji, Španjolskoj, Belgiji, Njemačkoj... Niz će se nastaviti. U svakoj državi imaju svoje specifičnosti. U Francuskoj je neposredan povod navodno bila loša kvaliteta nastave, a u Španjolskoj su se usmjerili ponajprije protiv stambene politike i nepriuštivosti stanovanja.

A okidač je bila smrt Maricarmen Abascal (87), koja je preminula nekoliko dana nakon što je zbog neplaćanja stanarine deložirana iz madridskoga stana u kojemu je kao zaštićeni najmoprimac živjela sedamdeset godina. U Albaniji su se primarno bunili protiv korupcije i vlade Edija Rame, u Italiji protiv troškova života i proizraelske politike premijerke Giorgie Meloni, u Njemačkoj su glavni motivi prosvjeda navodno bili povećani vojni proračun i uvođenje obveznoga vojnog roka... No mnogo ih toga povezuje: prosvjede redovito prati nasilje, prosvjednici su većinom pod maskama, stvarni organizatori prikriveni su raznim ad hoc skupinama, no gdjegdje dobivaju i otvorenu političku potporu.