Može li vatra iz Francuske zapaliti Europu?

Kroz vatru rušilačkih pohoda koji su posljednjih dana od Francuske napravili državu kaosa, čiji se predsjednik na odlasku čudi ('Što to rade našoj Francuskoj?'), prisjećam se desetak godina mlađega predsjednika Emmanuela Macrona. Osobito njegova vizionarskoga programskoga govora 'Inicijativa za Europu', održanoga pred studentima pariškoga sveučilišta Sorbona ujesen 2017.

Mlađahni predsjednik zavodljive retorike, koju je uvježbao još u školskim dramskim sekcijama, prenio je izabranoj studentskoj publici svoju viziju buduće Europe. Bila je to klasična francuska vizija federativne Europske unije prilagođene ambicijama francuske političke dominacije: politički i gospodarski integrirana i obrambeno samodostatna Europa, neovisna o SAD-u, u kojoj je posebno naglašena izgradnja europskoga političkog identiteta s pomoću obrazovanja, kulture i demokratske participacije mladih.

Bio je to i tada projekt bez uporišta u stvarnoj, duboko podijeljenoj Francuskoj, koja već tada nije bila u stanju kontrolirati, a kamoli integrirati, svoja islamizirana predgrađa. A osobito je to bio projekt bez realnog uporišta u EU-u, opterećenom nekontroliranim i masovnim islamskim migrantskim valovima koji su podijelili Uniju na države koje više nisu u stanju riješiti problem (zapadna i sjeverna Europa) i države koje si taj problem ne žele stvoriti (postkomunističke države srednje i istočne Europe). Hrvatska je, po običaju, bila – nesvrstana.