Kako prestati gasiti požare i napokon preuzeti kontrolu

piše: Antonio Zrilić, Logiko

Zanimljivo je da me klijenti gotovo nikad ne pitaju: 'Kako možemo optimizirati upravljanje lancem opskrbe?' Pitanje koje iznova i iznova čujem zvuči ovako: 'Kako da napokon uspostavimo sustav opskrbnog lanca koji radi – i da ne moramo svaki dan gasiti požare?' Jedan klijent nazvao ga je 'strašnim' sustavom. Drugi je tražio bolju kontrolu i predvidljivost… U svim tim pitanjima nema riječi 'optimizacija'. Nema ni KPI-jeva, algoritama i softvera. Postoji nešto mnogo važnije: potreba za kontrolom.

Ako vodite proizvodnu ili distribucijsku tvrtku, vrlo vjerojatno se prepoznajete u sljedećem scenariju. Posao raste, narudžbi ima, ljudi rade najbolje što znaju. Ipak, imate osjećaj da sve nekako leži – na vama. Vi ste točka eskalacije. Vi ste filtar. Vi ste 'zadnja instanca'. U početku to vam laska, ali nakon nekog vremena to prelazi u iritaciju. To nije problem ljudi. To nije problem truda. To je problem sustava.

Nesigurni u vlastitom sustavu

Neki su mi vlasnici i direktori priznali da ih nervira operativa logistike i nabave – to nije seksi kao prodaja ili marketing. To je ono što bi na engleskom rekli pain in the neck. Čak neki tehnički nadareni direktori vole proizvodnju i izazove koje ona nudi. Ali nitko ne voli kada ih kupac zove i kaže da im je isporuka kasni ili je krivo isporučena ili proizvodi ne rade… Dakle, najčešći problem u projektima SCM-a (engl. supply chain management) nije manjak informacija. Problem je to što informacije nisu ugrađene u jasna pravila odlučivanja. Kada se pojavi iznimka (a uvijek se pojavi), sustav de raspada i sve se vraća na improvizaciju i iskustvo pojedinaca. Rezultat? Reaktivno upravljanje, stalni pritisak i operativni stres koji s vremenom postaje 'normalno stanje'.

Kada s klijentima analiziramo uzroke i osjećaj nesigurnosti u vlastiti sustav, gotovo uvijek dođemo do istih točaka: odluke nisu ponovljive; procesi ovise o ljudima, pojedincima, herojima, a ne o pravilima; nema jasnog signala kada reagirati, a kada ne. Stoga, sustav može imati desetke izvještaja i svejedno biti slab ako ne odgovara na ključno pitanje: 'Što sada trebamo napraviti – i zašto?' Pravi sustav SCM-a nije onaj koji ima najviše podataka, nego onaj koji u svakom trenutku daje jasan smjer.