Ivan Vučetić: Hvaranin u Argentini promijenio svjetsku kriminalistiku

U lipnju 1892. godine u argentinskom gradiću Necochea netko je brutalno ubio dvoje male djece. Njihova majka Francisca Rojas optužila je lokalnog mladića Ramóna Velásqueza, tvrdeći da joj se želio osvetiti nakon što ga je odbila. Policija je uhitila osumnjičenog, ispitivala ga i pokušavala iznuditi priznanje, ali bez uspjeha.

Tada je jedan policijski službenik iz pokrajine Buenos Aires zatražio da mu pošalju krvavi otisak prsta pronađen na vratima kuće. Usporedio ga je s otiscima osumnjičenih i došao do šokantnog zaključka: otisak nije pripadao navodnom ubojici nego majci ubijene djece. Suočena s dokazom, Francisca Rojas priznala je zločin. Bio je to prvi slučaj u svjetskoj povijesti u kojem je ubojstvo riješeno pomoću otiska prsta.

Policijski službenik koji je riješio slučaj zvao se Juan Vucetich. Na Hvaru ga i danas pamte pod njegovim pravim imenom – Ivan Vučetić.

Od Hvara do Argentine

Ivan Vučetić rođen je 20. srpnja 1858. godine u Hvaru, tada dijelu Austrijskog Carstva. Kao mladić napustio je Dalmaciju i 1884. godine emigrirao u Argentinu, gdje se zaposlio u policiji u gradu La Plata.

O njegovom odlasku iz domovine tijekom desetljeća nastale su brojne priče, uključujući i onu da je iz Austro-Ugarske pobjegao kao dezerter te da je dio puta prema Južnoj Americi proveo kao slijepi putnik. No, ono što je povijesno sigurno potvrđeno jest da je u Argentinu stigao kao mladi iseljenik obrazovaniji od svojih suputnika i da je upravo ondje stvorio sustav koji će ga proslaviti diljem svijeta.

Kako je daktiloskopija pomela antropometriju

Krajem 19. stoljeća policije su ljude identificirale uglavnom pomoću fotografija, opisa izgleda i tzv. antropometrije – sustava mjerenja dijelova ljudskog tijela koji je razvio francuski kriminalist Alphonse Bertillon. Vučetić je smatrao da postoji pouzdaniji način.

Proučavajući istraživanja britanskog znanstvenika Francisa Galtona o papilarnim linijama, Vučetić je zaključio da nijedna osoba nema identične otiske prstiju te da bi upravo oni mogli postati univerzalni identifikacijski alat. Godine 1891. uspostavio je prvi sustav klasifikacije otisaka prstiju i osnovao prvu desetoprstnu zbirku otisaka.

Slučaj Francisce Rojas pokazao je da njegova ideja funkcionira i u praksi. Nakon toga argentinska policija počela je uvoditi daktiloskopiju u svakodnevni rad, a sustav se ubrzo proširio Latinskom Amerikom i ostatkom svijeta. Godine 1903. službeno je prihvaćen u Argentini, a Vučetić je 1904. objavio svoje najpoznatije djelo Comparative Dactyloscopy.

U samo nekoliko desetljeća daktiloskopija je praktički potisnula antropometriju. Policije više nisu morale uspoređivati fotografije i mjeriti duljinu ruku, stopala ili lubanje. Dovoljno je bilo pronaći otisak prsta.

Koliko je zločina riješila?

Nemoguće je izračunati koliko je zločina riješila Vučetićeva metoda, ali riječ je o milijunima slučajeva. Tijekom 20. stoljeća otisci prstiju postali su standardni dokaz u istragama ubojstava, provala, krađa, razbojništava, terorističkih napada i identifikacije nepoznatih osoba. Gotovo da nije postojala policijska služba u razvijenom svijetu koja nije koristila daktiloskopiju.

Desetljećima je upravo otisak prsta bio ono što danas predstavlja DNK analiza – dokaz kojem je bilo teško pobjeći i još teže ga osporiti.

Je li DNK potisnuo Vučetićev izum?

DNK analiza danas je preciznija i često pruža još snažnije dokaze. Jedna kap krvi, vlas kose ili mikroskopski trag kože mogu povezati osobu sa zločinom počinjenim prije mnogo godina. U mnogim slučajevima DNK je omogućio i oslobađanje pogrešno osuđenih osoba.

Ali otisci prstiju nisu nestali. Naprotiv, i dalje su jedan od najvažnijih alata kriminalistike. Za razliku od DNK analize, mogu se vrlo brzo prikupiti na mjestu događaja, jeftiniji su za obradu i omogućuju trenutačnu usporedbu s postojećim bazama podataka. Zato suvremene policije danas koriste obje metode istodobno.

Nasljeđe jednog Hvaranina

Ivan Vučetić umro je u Argentini 1925. godine. Njegovo ime i danas nose policijske i forenzične ustanove u Argentini i Hrvatskoj. U Zagrebu po njemu nosi ime Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja, a njegova metoda ostala je sastavni dio kriminalistike više od stoljeća nakon što ju je osmislio.

Kada je krvavi otisak na vratima kuće u Argentini razotkrio Franciscu Rojas, svijet kriminalistike zauvijek se promijenio. Danas zločince osim otisaka prstiju odaju i DNK tragovi, snimke kamera i digitalni podaci. No put prema modernoj forenzici počeo je onoga dana kada je jedan Hvaranin dokazao da svaki čovjek na vrhovima prstiju nosi vlastiti, jedinstveni potpis.