Kako se zagrebački perpetuum mobile našao na optuženičkoj klupi

Na današnji dan 1962. započelo je suđenje Marijanu Gjurinu, čovjeku koji je tvrdio da je otkrio perpetuum mobile, i njegovu suradniku Željku Beršeku. Dotad je Zagreb već tjednima živio s tom pričom.

Feljton Večernjeg lista — koji se čitao kao kriminalistička novela — bilježio je kako je iz male radionice, smještene u neupadljivoj zagrebačkoj ulici, niknula jedna od najmaštovitijih prijevara svojeg vremena.

Sve je počelo demonstracijom u skučenoj prostoriji u kojoj je, među cijevima, metalnim obručima i uredno poslaganim alatima, stajao cilindrični uređaj. Bila je to tzv. 'uzgono-tlačna-hidroelektrana' (UTHE). 

 

Izumitelj je posjetitelje uvodio pažljivo: prvo ‘pouzdanike’, zatim njihove prijatelje, pa prijatelje prijatelja — stvarajući atmosferu ekskluzivnosti i tajne.

 

Kad je uređaj uključen, počeo se okretati ‘sam od sebe’, bez vidljivog izvora pogona. Ili je barem tako izgledalo. U stvarnosti, radilo se o dobro skrivenoj mehanici i pomno koreografiranom triku. Ali prvi dojam — a prvi dojam je uvijek najskuplji — bio je savršeno izveden. Tu je počela klopka.

U drugoj fazi izumitelj je iz džepa vadio najjači alat svake prijevare: dokument.

 

Navodni dopis Sabora, službeno zaglavlje, potpis, pečat — sve ono što ljudima automatski ugasi sumnju. Dok bi publika gledala dokument, u očima im se već ogledao osjećaj da svjedoče povijesti: ako država stoji iza toga, mora biti ozbiljno.

 

Izumitelj je vješto koristio jezik investicija, bankarskih garancija i međunarodnih partnera. U nekom trenutku ‘projekt’ je već uključivao obećanja o dolarima, devizama i stranim industrijskim ulagačima koji samo što nisu sletjeli u Zagreb.

 

Ljudi su počeli ulagati, uz obećane kamate i do 60 posto.

Kad su se pojavile prve sumnje, izumitelj je krenuo u dramatični manevar: tvrdio je da ga prate strani agenti, da velike sile žele njegov izum, da je prikriveno ugrožen. To je klasičan potez prevaranata — kad počnu tonuti, stvaraju vanjskog neprijatelja da bi učvrstili lojalnost sljedbenika.

 

Tek kad su se oštećeni počeli javljati novinarima i policiji, prevara se počela urušavati sama od sebe. Obećani međunarodni kontakti pokazali su se kao fantomi, papiri kao improvizacija, a ‘stroj’ kao dobro sakriveno kućno majstorstvo.

Priča je ušla u novu fazu 16. travnja 1962. Na optuženičkoj klupi našla su se dvojica ljudi, a u zapisnicima je ostalo da je 12 ulagača ostalo bez 19 milijuna dinara, što bi, preračunato inflacijom, danas iznosilo oko 1,8 milijuna eura.

 

Sud je već 29. lipnja optužene proglasio krivima. Gjurin je osuđen na 6,5 godina zatvora, a Beršek na 2,5 godine. 

 

Time je zagrebački perpetuum mobile završio ondje gdje završavaju sve iluzije - u stvarnosti, koja ne oprašta fizici, matematici ni ljudskoj nadi u lak novac.

Model prijevare iz 1962. identičan je današnjem, samo što su se promijenili dekor i vokabular.

 

• Umjesto radionice — Instagram Reels sa ‘strojem koji radi bez struje’.

• Umjesto papira s pečatom — PDF ‘potvrde ministarstva’ napravljen u Canvi.

• Umjesto međunarodnih partnera — ‘brokeri iz Dubaija’ i lažni kripto fondovi.

• Umjesto cilindričnog uređaja — AI botovi koji ‘zarađuju tri posto dnevno’.

 

Sve je isto osim fonta. A dok je ovaca – bit će i vune. To se, čini se, nikad nije promijenilo.

 

Uostalom, nedavno je objavljeno da je policija tijekom 2025. otkrila i kazneno prijavila više od 2.100 kibernetičkih kaznenih djela, a materijalna šteta premašila je 20 milijuna eura, što je 22 posto više nego 2024. Uz to, lani je šteta od investicijskih prijevara iznosila oko 7,2 milijuna eura, iako je stvarna šteta uvelike veća od one iskazane u službenim statistikama. 

 

Možda perpetuum mobile ne postoji — ali postoji perpetuum mobile ljudske želje da vjerujemo.

 

I zato je ova stara zagrebačka priča vrijedan podsjetnik: kad god vam netko obeća stroj, sustav ili investiciju koja krši zakone fizike ili tržišta — najskuplji dio nije sam uređaj.

 

Najskuplji je prvi dojam.