Ustavni sud već je pobio Marasov prijedlog

Kako je najavio ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras, novi zakon o obrtu u saborsku će proceduru biti upućen početkom jeseni.

Prema tom novom zakonu obrtnici više ne bi trebali jamčiti svojom imovinom za poslovanje obrta, a kako bi bili izjednačeni s drugim gospodarskim subjektima u pogledu odgovornosti za nastale obveze, plan je da se odgovornost propiše na način da bude nedvojbeno kojim dijelom imovine obrtnik odgovara za obavljanje djelatnosti. To je prikazano kao nešto što će obrtnicima olakšati poslovanje, dakle kao boljitak u odnosu na današnje stanje. Na žalost, ta najava po tko zna koji put pokazuje i dokazuje da se iz povijesti jako malo uči i nauči, ali i da se velike najave prečesto daju bez pravog i potpunog uvida u stanje stvari.

Zakonodavac prema definiciji za svaki novi propis mora tvrditi da je bolji od onog prethodnog i to samo po sebi nije sporno. Sporno je, međutim, ako netko na strani predlagatelja jednostavno zaboravi (ako je za taj podatak znao) ili previdi (ako nije znao za podatak, makar to djeluje gotovo nevjerojatno) da je Ustavni sud svojom odlukom (objavljena je u NN 40/10) stavio izvan pravne snage upravo članak 20. st. 1. , čl. 21. st. 1. pročišćenog teksta važećeg Zakona o obrtu, koji je glasio onako kako sada ministar najavljuje da će glasiti odredba u novom, budućem zakonu o obrtu. Pojednostavljeno, Ustavni je sud već pobio odredbu da obrtnik ne odgovara za obveze obrta svom svojom imovinom.

Ignoriranje ili neznanje? Zanemarujući političke aspekte problema, djeluje nevjerojatno da netko ignorira odredbe Ustava RH o podjeli vlasti, odredbe prema kojima je Ustavni sud tzv. četvrta grana vlasti, ona grana koja ne ovisi o trenutačnim odnosima snaga u parlamentu, koja može mijenjati svoje vlastite stavove, ali za to uvijek ima jake argumente (takvo što se dogodilo npr. kod davanja prednosti stanju zemljišnih knjiga nad pravima supružnika koji se nije pobrinuo da bude uknjižen na ono što predstavlja bračnu stečevinu). I, što je daleko najvažnije, ona grana vlasti koja svojim odlukama može mijenjati bilo koju odluku preostale tri grane vlasti, dok obrnuto nije moguće.

Činjenica je da je promjena stava Ustavnog suda teorijski moguća, ali je praktično gotovo nezamisliva i to iz više razloga, od kojih nabrajamo samo neke. Kao prvo, odluka je donesena jednoglasno, bez ijednoga izdvojenog mišljenja suca koji bi imao u odnosu na većinu neke rezerve. Kao drugo, u međuvremenu nije došlo ni do kakvih kadrovskih promjena u tom sudu na način da bi bili imenovani suci koji imaju o tom pitanju drukčiji stav. Kao treće, upravo ta odluka predstavlja školski primjer odluka kojima se daje posebno značenje ne samo u iznimno opsežnom i argumentiranom obrazloženju, nego i u odgodi primjene. Kao četvrto, baš obrazloženje te odluke se u bitnom oslanja na institute europske pravne stečevine ili acquis communautaire.

Ipak različite odgovornosti Iako je nominalno kao legitiman cilj donošenja spornoga zakonskog članka bila istaknuta uspostava jednakosti, iz analize razvidno je da uspostava jednakosti pravnog položaja obrtnika i pravnog položaja člana trgovačkog društva nije moguća, potrebna ni dopustiva. Stoga Ustavni sud ocjenjuje da spomenuto obrazloženje donošenja spornoga zakonskog članka ne sadrži legitiman cilj koji bi trebalo postići niti propisana »različitost u postupanju« ima objektivnog i razumnog opravdanja. Naprotiv, činjenica je da je takvim pogrešnim pravnim pristupom uspostavljena nejednakost - propisivanjem odgovornosti samo jedne vrste gospodarskih subjekata na drugačijim osnovama od onih koje vrijede za sve ostale gospodarske subjekte, to jest nejednakost u pogledu opsega odgovornosti obrtnika u odnosu na opseg odgovornosti, prije svih, trgovaca pojedinaca (kao apsolutno usporedive skupine), a onda i trgovačkih društava (kao relativno usporedive skupine). Drugim riječima, Ustavni sud smatra da iz različitosti pravnog položaja obrta u odnosu na trgovačkog društva proizlaze i različite odgovornosti te stoga onaj tko je odlučio osnovati obrt treba odgovarati svojom imovinom, a onaj tko osniva trgovačko društvo - imovinom društva.

Dužnici i vjerovnici Neovisno o ustavnim ograničenjima (za koja smo uvjereni da sprečavaju najavljeno zakonsko rješenje), treba ukazati na još jedan aspekt koji se očito zanemaruje. Naime, obrtnici nisu uvijek u ulozi dužnika, često su i u ulozi vjerovnika, pa bi ograničenje odgovornosti obrtnika bilo i njima na štetu. 

Na kraju, treba naglasiti da ograničenje odgovornosti djeluje prilično nevjerojatno u vrijeme u kojemu se na mnoge načine sustavno nastoji pojačati odgovornosti ne samo članova trgovačkih društava nego i članova nadzornih odbora i uprava i to upravo odgovaranjem i svojom imovinom. Zar stvarno netko želi da se svi oni kojima su mogućnosti izbjegavanja odgovornosti u bitnom smanjene kod trgovačkih društava, naročito tzv. fikus-društava s temeljnim kapitalom do 20.000 kn, sada usmjere na djelovanje putem obrta? Nadamo se da će se na kraju pokazati da je najavljena promjena ipak samo neka vrsta omaške.