Je li srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić zbilja toliki vuk, a hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović zbilja toliko janje, da ne kažem ovca, da bi je jedna ‘služba‘ Ministarstva vanjskih i europskih poslova jednim vrlo neobičnim priopćenjem za javnost morala upozoriti – da možda nije vrijeme za posjet. Nekoliko sati nakon što je Predsjednica izišla pred kamere i upoznala javnost s pozivom srbijanskom predsjedniku, novinarima se javila impersonalna ‘služba‘ za odnose s javnošću MVEP-a, navodno im odgovarajući na pitanje koje uopće nisu postavili, poručujući na kraju toga posve neobičnog odgovora na nepostavljeno pitanje, kakvo, priznajem, nisam vidjela u četvrt stoljeća praćenja diplomacije i međunarodnih poslova – da možda nije vrijeme za posjet.
>>> Stefanović: Vučićev posjet Hrvatskoj je rizičan; Vučić: U Zagreb dolazim s porukom mira
U novu rundu raspleta u istočnom susjedstvu, koji uvelike definira budućnost i stabilnost države, Hrvatska ulazi nepripremljena. Nisam sigurna da neki visoki akteri u hrvatskoj državnoj politici uopće imaju svijest o tome da je proces započeo, da ga je pokrenuo SAD i da su Predsjedničini posljednji vanjskopolitički potezi dio tog procesa.
Ili, kako je to ‘služba‘ formulirala: ‘Nažalost, ustrajnosti hrvatske strane u rješavanju otvorenih pitanja s ciljem poboljšanja bilateralnih odnosa ne pridonose postupci srbijanske strane poput propagandističke i manipulativne izložbe o Jasenovcu postavljene 25. siječnja 2018. u UN-u. Vlada RH reagirala je vrlo čvrsto na takve postupke srbijanske strane te retoriku visokih dužnosnika RS-a. U toj perspektivi gledamo i procjenu pravog trenutka za susrete visokih dužnosnika.‘
‘Miniranje‘ Predsjednice
To je slika hrvatske vanjske politike, neodvojive od strateškoga geopolitičkog pozicioniranja naše države u skorašnjim izazovnim i burnim vremenima traženja novih državnih rješenja u našem susjedstvu, u BiH, Srbiji, Kosovu, Makedoniji… Nepotpisana ‘služba‘ koja, logično je pretpostaviti, prenosi Vladino stajalište, minira aktivan vanjskopolitički potez Predsjednice dovodeći u pitanje njezinu ‘procjenu pravog trenutka‘. ‘Služba‘ se malo povukla nakon što je posjet poduprlo jedno veleposlanstvo u Buzinu, a utihnuli su i drugi otpori koje je izazvala Predsjedničina loše pripremljena, a u Vladi očito nedobrodošla ili neshvaćena najava.
Smisao tog posjeta u razgovoru za Novu TV nekoliko dana poslije naznačio je bivši ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier povezavši ga izravno sa skorašnjim traženjem novih političko-državnih rješenja u našem istočnom susjedstvu: ‘Mislim da je tu Predsjednica preuzela određeni rizik, ali opravdano. Trebalo je promijeniti kako se definira teren na kojemu se igra utakmica i prema kojim pravilima. Ona je tim potezom rekla da ne možemo dopustiti da Beograd može biti taj koji će definirati teren na kojem se igra utakmica i tako oblikovati odnos između Srbije i Hrvatske.‘ Bilo bi uobičajeno da to unaprijed objasni Ured predsjednice RH.
>>> Vučić: Potezanjem teme ratne odštete Hrvatska ne može ništa dobiti, a može puno izgubiti
Ja ću biti manje diplomatična od bivšeg ministra. U novu rundu raspleta u hrvatskom istočnom susjedstvu, koji uvelike definira budućnost i stabilnost države, Hrvatska ulazi potpuno rastrojena i nepripremljena. Nisam sigurna da neki visoki akteri u hrvatskoj državnoj politici uopće imaju svijest o tome da je proces započeo, da ga je pokrenuo SAD i da su Predsjedničini posljednji vanjskopolitički potezi dio tog procesa, i to kako bi se barem odredio teren na kojem će se igrati, kad već nismo pripremili igrače i sadržaj za utakmicu.
Inačica velikosrpske politike
Drugi akteri, a zaustavimo se ovdje tek na Srbiji i političkim Srbima u BiH i u Hrvatskoj, u taj proces ulaze racionalno i dobro pripremljeni da ostvare maksimum svojih ciljeva. Jedan je od ciljeva te, u biti uvijek neke inačice velikosrpske politike, preuzeti vodstvo, nametnuti se kao regionalni hegemon, ključni partner u budućem procesu. Ta je pozicija pripremljena i putem Haaškog suda, koji je politički ekskulpirao Srbiju od odgovornosti za rat i prebacio na Hrvatsku zločinački pothvat u BiH, i nadogradnjom hrvatske kolektivne krivnje izložbom u UN-u o Jasenovcu, i budućim Kusturičinim filmom na istu temu te desecima, možda i stotinama bivših i budućih sličnih projekata. Srpska politika to radi ustrajno i na primjerenoj razini. Hrvatski je odgovor – prosvjedna nota na kraju balade. Dakle ništa. Prazni balon od sapunice. Slične sadržaje koji bi afirmirali ne hrvatsku propagandu, nego gole činjenice na primjerenoj razini, u Hrvatskoj se ne proizvodi.
>>> Plenković: Vučićev posjet prilika za razgovor o pravima manjina i ratnoj odšteti
Srbija igra na kartu nesvrstanosti jer je ona vodi u ulogu regionalnog hegemona. Hrvatska se i dalje ne želi jasno svrstati na američku stranu. I to je vodi u poziciju zapadnoga srpskog prirepka. U toj igri Aleksandar Vučić, Milorad Dodik, Milorad Pupovac i njihovi rezervni igrači nisu napravili stratešku pogrešku. Na hrvatskoj se strani uopće ne nazire bilo kakva državna strategija. Sve su ostalo posljedice.