Biznis će se u 2011. morati zadovoljiti sitnim pomacima

Sudionici Liderova okruglog stola slažu se da iduća godina neće donijeti rast kakav je Hrvatskoj potreban. Na dinamiku oporavka jako će dugo utjecati nesigurnost glede fiskalne konsolidacije, skuplji energenti, razna administrativna poskupljenja te trajno promijenjene potrošačke navike.

razgovarala Gordana Gelenčer
[email protected]

Poduzetnici su odavna digli ruke od očekivanja da će s Markova trga stići ikakva suvisla pomoć. Ionako zakasnjeli, Program gospodarskog oporavka, kao i sve započete reforme, zapeo je negdje između, zbog čega se poduzeća nisu bogzna kako 'nahranila' novcem iz modela A (krediti za likvidnost) i modela B (jamstva uglavnom za razvojne kredite). Od izborne godine nitko od njih ne očekuje ikakve poteze koji bi im olakšali recesijsko preživljavanje. Očekivano, ekonomsku logiku ponašanja u godini u kojoj caruje politička retorika ne očekuju ni ekonomisti Ante Babić, nezavisni analitičar, Hrvoje Stojić, glavni analitičar Hypo banke, te Josip Tica, profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, koji su to potvrdili i u diskusiji na Liderovu okruglom stolu 'Poslovna 2011. - godina raspleta'.

• Hoće li BDP u 2011. napokon uvis i na temelju čega?
Babić: - Temelja za velik rast nema. Osim turizma koji je bio bolji nego lani svi su ostali sektori podbacili. Realno smo pali više od deset posto, što znači da smo na razini kraja 2006. Ne očekujem rast veći od jedan ili dva posto. Javna će potrošnja ostati na istoj razini, osobna će biti nešto bolja, vjerujem da će se za Božić približiti najboljim godinama. Privatne će investicije biti nešto manje, no imat ćemo pozitivnu vanjskotrgovinsku bilancu. Problem je u tome što je i rast od četiri ili pet posto, koji nam je nedostižan, zapravo nulti rast. Još vozimo u ‘leru’, rekao bih čak pod ručnom.
Stojić: - Neće biti veći od jedan i pol posto, to je najprimjerenija procjena koja se može dati u izbornoj godini jer ni nedavno nije bilo većih reformskih zahvata i ne vidim dovoljne poticaje za kreditnu aktivnost koji bi mogli pobuditi potrošnju i investicije. Na dinamiku oporavka jako će dugo utjecati nesigurnost glede fiskalne konsolidacije, skuplji energenti, razna administrativna poskupljenja te trajno promijenjene potrošačke navike.

• Što će biti s javnim dugom i deficitom proračuna?
Stojić: - S krajem ove godine javni će dug premašiti 60 posto BDP-a i najveći je rizik u tome da već 2013. premaši 80 posto. Takva dinamika zabrinjava zato što nam je pozicija refinanciranja kratkoročnog vanjskog duga i dalje na razini trećine BDP-a. Ako investitori, štoviše, ne budu vidjeli dovoljno kolaterala u ekonomskom rastu, gledat će nas sumnjičavije u odnosu na neke druge, usporedive zemlje.
Babić: - Naša najveća ranjivost ostaje, to je golem javni sektor koji je od 2004. do 2010. narastao 50 posto. Proračun je u 2004. bio 95 milijardi kuna, a 120 je milijardi posljednje tri godine. Porezni je kapacitet bio 110-ak milijardi kuna, a nakon krize pao je na 105 milijardi kuna. Deficit će se ići prema 20 milijardi. Sljedeće će nam godine trebati tri-četiri milijarde eura koje su se možda mogle nabaviti ove godine. Iduće godine investitori će biti mnogo oprezniji, uostalom, svi se sad orijentiraju na Aziju i zemlje BRIK-a.
Tica: - Zanimljivo je da svijet ove godine u prosjeku raste, i to stopama kojima je rastao prije financijskih potresa iako su gotovo sve razvijene zemlje i dalje u krizi. Planet je izašao iz krize iako i dalje ima regionalnih, pa tako i u Hrvatskoj.

• Treba li u pokretanju novog ciklusa početi od države, koja najprije treba počistiti javni sektor, ili od poduzeća, koja bi se trebala pobrinuti za nove projekte koje bankari još čekaju?
Tica: - Dva su sektora ključna. Prvi je javni sektor koji je u potpunom neredu, zbog čega ljudi oklijevaju i s investicijama i s potrošnjom. Imate tristotinjak tisuća ljudi u javnom sektoru koji znaju da im plaća koju imaju nije održiva.

• Nisam sigurna da oni to istinski shvaćaju.
Tica: - Rekao bih da su toga ipak svjesni, to se vidi po tome što oklijevaju s potrošnjom i investicijama. Drugi je problem vezan uz građevinarstvo. Kad izbacite građevinarstvo iz BDP-a, jesmo li mi zapravo i dalje u krizi? Vjerojatno nismo. Građevinarstvo i dalje pada po dvoznamenkastoj stopi, to je dodatna domaća kriza koju je izazvao nered u javnoj upravi.

• Razvijali smo se na potrošnim, građevinskim i javno-investicijskim balonima koji su se ispuhali. Što sada?
Babić: - Državna potrošnja i deficit svakako se moraju riješiti. Od 1995. zacrtane su neke reforme koje su počele pa stale. Još ima mnogo utjecaja države koja drži onakvu strukturu privrede kakva je bila posljednjih 20 godina. Mi zapravo nismo tržišna privreda jer većinu toga određuje država. Umjesto davanja subvencija u nešto što donosi gubitke, financiranjem HBOR-a, izvoznika ili inovacija moglo se pomoći onima koji rastu. Država ne može pomagati svima jer onda nema prioriteta ni novca za sve.
Stojić: - Fokusom na samo nekoliko stvari mogu se napraviti veliki pomaci, primjerice nastavkom mirovinske reforme, finijim prilagođavanjem prava na socijalne transfere te reformama tržišta rada. Kratkoročno pak zabrinjava priljev novih umirovljenika koji su nabrzinu po starom zakonu pobjegli s tržišta rada. To će se sljedeće godine sigurno vidjeti i u proračunu, deficit će biti do sedam posto.
Babić: - Ljudima treba objasniti prednosti tih reformi. Najbolja javna kampanja bila je upravo za mirovinsku reformu s kojom se stalo 2005. Svaka reforma najprije ima povećanje troškova u sustavu, otpuštanje, smanjivanje pogodnosti, onda dolazi tranzicijski trošak i na kraju korist za cijeli sustav. Uvijek, u svakoj reformi, stanemo na pola puta, kad je tranzicijski trošak najveći, kad smo 'razbucali' stari sustav, a novi nemamo. Ljudi su već umorni od reformi jer cijelo vrijeme o njima govorimo, a napravimo ih dopola.

• Vjerojatno zato što bi dovršetak reformi značio gubitak proračunskog novca. To u izbornoj godini nitko neće napraviti.
Tica: - Kad je uveden drugi stup, svi su međunarodni investitori knjižili taj trošak izvan deficita, to je bilo otprilike dva posto BDP-a. Svima je bilo jasno da se deficit koji se napravi u sadašnjosti, u budućnosti, kad ti ljudi odu u mirovinu, smanji. To je bilo samo seljenje novca iz sadašnjosti u budućnost. U tom kontekstu to ne treba smatrati deficitom, to je samo pitanje svih tranzicijskih reformi u Hrvatskoj koje su stale. Mi smo iskusili najgore od tranzicije i onda smo prestali reformirati gospodarstvo.
Stojić: - Srušili smo i Zakon o tržištu rada iako je u odnosu na druga tržišna gospodarstva zapravo vrlo benigan.
Tica: - Kod nas nema govora čak ni o danskome modelu, reformi tržišta rada koju je provela danska lijeva socijaldemokracija i koja podrazumijeva fleksibilan radni odnos, velike naknade za zaposlene i aktivnu politiku zapošljavanja. O. K., neka agregatna količina radničkih prava ostane ista, ali neke stvari u radnim odnosima moramo promijeniti da bi nam zemlja postala konkurentnija.

• Uz to imamo nedovoljno obrazovanu i nefleksibilnu radnu snagu.
Tica: - Da, ali imamo i veoma monopoliziranu ekonomiju. Gospodarstvo nam je skupo ne zato što je rad skup, nego zato što u važnim sektorima ekonomije imate takvu strukturu da jedna interesna skupina ima goleme marže, što onda daje alibi sindikatima da se bore protiv fleksibilizacije.
Babić: - Problem je nefleksibilnost i naša komocija. Dosta smo rascjepkani u samoj Hrvatskoj. U Hrvatskoj tržište kao pojam ne postoji, ima mnogo malih tržišta plus tržište grada Zagreba. Ostalo su regionalne nakupine tržišta koje opet monopoliziraju regionalni poslodavci i trgovački lanci.

• Možda i zato što je i decentralizacija jedna od reformi koja je stala?
Tica: - U biti, decentralizacije u Hrvatskoj nije bilo. Ključna je ideja bila da se spuste proračunski prihodi i rashodi na lokalnu razinu kako bi se lokalne jedinice mogle samostalno financirati, a mi smo ostali na formalnoj razini. Danas su čak i vrtići i škole prilično vezani uz Ministarstvo, da ne govorimo o zdravstvenom sustavu i nizu drugih djelatnosti.
Stojić: - Prije decentralizacije na razinama gradova i općina trebalo bi se vidjeti koga se dovoljno financira, a koga ne.
Babić: - Porez na dohodak 2008. zamijenili su s porezom na dobitak koji se dijeli između države i lokalnih jedinica. To ima i svoju ekonomsku posljedicu. Dok su se financirale porezom na dobit, lokalnim je jedinicama bilo najvažnije da poduzeća budu efikasna i profitabilna. S porezom na dohodak važno im je samo da ima što više zaposlenih, neovisno o tome koliko to nije racionalno.

• Prema Programu gospodarskog oporavka teritorijalni preustroj i smanjenje udjela rashoda države u BDP-u od samo tri postotna boda predviđeni su u ekstradugom roku, do 2020. Hoćemo li preživjeti do tada?
Stojić: - Fiskalna konsolidacija nije ambiciozna, Hrvatska je u tom smislu među najmanje ambicioznim ekonomijama u Istočnoj Europi bar u srednjem roku, što će zasigurno imati negativne posljedice na konkurentnost zemlje. Pitanje je može li uopće privatni sektor ikako pomoći rastu BDP-a kad je uloga države u gospodarstvu tako velika.
Babić: - Možemo to gledati i s druge strane. Od 1995. do 2000. liberalizirali smo bez plana cijelu ekonomiju i tko je preživio, preživio je. Sad je opterećujemo velikim porezima i doprinosima - i tko preživi, preživi. Ući ćemo nepripremljeni u EU tako da ćemo imati najžilaviji privatni privredni sustav.

• Očito je žilav jer preživljava i bez pomoći države. Prema modelu A dosad je odobreno 1,9 milijardi kuna, dakle nekoliko puta manje od planiranog. U čemu je problem?
Tica: - Ključan je problem u nelikvidnosti, ne u tome što bankari najčešće ističu da nedostaje kvalitetnih projekata. Ima mnogo ljudi i poduzeća koji mogu imati ili već imaju kvalitetne projekte, ali u našoj državi nema nikoga tko će im zajamčiti naplatu.
Stojić: - U modelu B problem je uglavnom u potražnji, poduzeća jednostavno ne traže jamstva za investicije zbog pogoršanih ekonomskih izgleda, odnosno poslovne mogućnosti. Nemali su problem i proceduralne zavrzlame.

Babić: - Rješavanje problema nelikvidnosti trebao je biti prvi korak. Pomoć poduzećima mogla se riješiti s pomoću HBOR-a, bez uvođenja novih modela, ili se jednostavno moglo prepustiti bankama. Dio se novca u svakom slučaju morao usmjeriti HBOR-u jer već ima mehanizme, ali ne s pomoću zajedničkih projekata ili takvih modela. Problem je u tome što je jedini izvor dugoročnog kreditiranja HBOR koji ne može dati rok otplate dulji od sedam godina. HBOR-u zato treba dati kapital.

• Ostaju nam fondovi gospodarske suradnje. Ekonomisti se slažu da su fondovi najbolja opcija, ali kako to da nema interesa?
Stojić: - Bit će uskoro interesa, ljudi koje vode takve fondove aktivno traže projekte. U dvije godine krize mnogi su mogli živjeti na zalihama prkupljenima prije krize, no smanjio se kapacitet za otplatu dugova, zbog čega će i taština vlasnika da pusti nekog u 'equity' biti manja. Iduće godine zato očekujem više promjena u vlasničkim strukturama koje će osloboditi zarobljeni kapital. Raste potreba za dokapitalizacijom tvrtki, što pokazuje da će u dijelu privrede biti promjena u vlasničkoj strukturi.
Babić: - Strani se investitori tuže da je poslovna klima kod nas loša jer nikad ne znaju kad će doći netko iz porezne uprave pregledati knjige, i to ne zato što rade svoj posao, nego samo zato što im nedostaje novca.
Tica: - Motivi za prikupljanje poreza i porezne kontrole potpuno su iskrivljeni, i to svi znaju. To je jedan od najvećih elemenata nesigurnosti u poslovanju.

• Likvidnosti u sustavu ima, ali rokovi plaćanja ne skraćuju se. Je li rješenje u pokretanju stečajeva? Ministar Šuker tvrdi da su državne tvrtke poplaćale sve dugove.
Babić: - Možda su javne tvrtke platile sve račune koje su pustile u proces, ali neplaćenih računa još ima u raznim ladicama. Moramo gurati tržište da jača i privatizacijom i stečajevima, svim tim stvarima koje nismo pokretali 20 godina.

• A tko će nas privatizirati? Hoće li uopće biti zainteresiranih s obzirom na to da ne kotiramo dobro na mapi investitora?
Babić: - Hrvatska sljedeće godine dobiva konačan datum i još je jeftina. Kinezi će sigurno biti voljni samo da nas nađu na karti.
Tica: - Hrvatska ima i geostrateški položaj koji nikad nije iskorišten kako treba. Primjerice, Luka Ploče ima potencijal kao i najveće nizozemske luke, ali mi niti radimo na koridoru V. c niti radimo na razvoju željeznice. Vc jest projekt u kojem bi se mnogo novca moglo povući, a imamo građevinski industriju koja gleda kroz prozor. To je također primjer reforme na kojoj smo stali na pola puta.
Babić: - Tu je i Luka Rijeka. Obje su luke važne jer skraćuju prijevoz robe s Dalekog istoka za dva dana. Bez takve perspektive i orijentiranja na zelenu ekonomiju mi ćemo svoj problem nezaposlenosti rješavati kao i prije 20 godina.
Tica: - U zelenoj su industriji mogućnosti razvoja neograničene jer ono što je bila industrijska revolucija nakon Drugoga svjetskog rata to je sada zelena industrija.

• Kakvi su izgledi da se išta od toga pokrene iduće godine?
Babić: - Blizu nule.
Tica: - Prije izbora neće biti ništa od toga. Vakuum u politici nastat će tek kad uđemo u EU jer će politika ostati bez nacionalnog konsenzusa o bilo kojem budućem cilju.
Stojić: - U osnovi se slažem da se ništa spektakularno neće događati, ali trebaju nam i sitni pomaci. Samo uklanjanjem nefinancijskih zapreka poslovanju može se odblokirati dobar dio zamrznutih investicija i potaknuti ulagački optimizam.

• Koliko dobro ili loše djeluje na biznis trenutačna situacija s uhićenjima?
Tica: - Problem je što imamo zakonske tekstove iz nekih bivših vremena i borbu protiv korupcije koja pripada drugom mentalnom i pravnom sklopu. Većina zakonskih i podzakonskih akata napisana je na način da ostavljaju jako mnogo arbitrarne slobode onima koji provode te zakone. Borba protiv korupcije u ovom nas trenutku drži iznad vode. To je jedna od onih strukturnih reformi koje podižu rast. Kad je riječ o lokalnom biznisu, morat ćemo ponovno pisati ozbiljan broj zakonskih i podzakonskih akata kako bismo ljudima dali sigurnost poslovanja.

• Hoće li 2011. biti teža, jednaka ili malo lakša za privatni sektor?
Stojić: - Bit će vrlo slična ovoj, ali ponegdje i s više prilika. Restrukturiranje poduzeća nastavlja se, dogodit će se promjene u vlasničkim strukturama, što je prilika da se kapital u kombinaciji s novim zaduživanjem počne i drugačije upotrebljavati.

• Znači li to da će biti manje novih nezaposlenih?
Stojić: - Nezaposlenost će vjerojatno nastaviti rasti većinom godine jer još se mnogo neracionalnosti mora počistiti.

Surađivala: Jasmina Trstenjak