Do sredine ljeta zemlje u razvoju bilježit će prosječnu inflaciju 10 posto

Kineska je inflacija dosegnula najviši iznos u posljednjih 12 godina, 8,5 u odnosu na tri posto godinu prije, Rusija bilježi skok od šest posto, Indija 7,8 posto, Venezuela 29,3 posto, a većina 'zaljevskih' zemalja također barata s dvoznamenkastim brojkama

Pripremio: Vanja Figenwald
[email protected]

Iako je strah od inflacije u posljednje vrijeme opća pojava, kako kod bogatih tako i kod siromašnih, čini se da zemlje u razvoju imaju više razloga za brigu jer je inflacija kod njih dosegnula rekord u posljednjih devet godina. Osim toga, moguće je uočiti alarmantne sličnosti između današnjih gospodarstava u razvoju i razvijenih zemalja 70-ih godina prošlog stoljeća, kada je divljala 'velika' inflacija. Kineska je dosegnula najviši iznos u posljednjih 12 godina, 8,5 u odnosu na tri posto godinu prije, Rusija bilježi skok od šest posto, a većina 'zaljevskih' zemalja barata s dvoznamenkastim brojkama. Indija stoji nešto bolje s rekordom u četiri godine, 7,8 posto, Indonezija brza prema 12 posto, a zanimljivo je da Latinska Amerika zasad stoji relativno dobro.. Brazil ima inflaciju od pet posto, Čile je skočio na 8,3 posto, ali zato Argentina i Venezuela imaju razloga za zabrinutost jer Venezuela bilježi 29,3 posto, dok se argentinska inflacija procjenjuje na nekih 23 posto realno, iako službene brojke, kojima gotovo nitko ne vjeruje, govore o 8,9 posto.

Problem podcjenjivanja inflacije nije prisutan samo u Argentini već i u mnogim drugim zemljama u razvoju, a proizlazi iz opsežnih vladinih subvencija i kontrole cijena, s jedne strane, i namještanja indeksa od strane vlada, odnosno manjka provjerenih podataka, s druge. Prava inflacija u Kini vjerojatno je viša jer indeks cijena ne pokriva adekvatno privatne usluge, a zapinjanja u prikupljanju podataka u Indiji mogla bi u konačnici rezultirati nešto većim postotkom. Dakle, ispravno mjerena inflacija u pet od deset najvećih zemalja u razvoju mogla bi biti oko 10 posto ili više do sredine ljeta. Dotad bi se dvije trećine svijeta mogle naći u borbi s dvoznamenkastom inflacijom.

Opasnost prelijevanja

Kao što je poznato, glavni uzroci su rast cijene nafte i hrane, na što su mnoge vlade reagirale kontrolom cijena i izvoznim carinama. Kratkoročno, takve mjere mogu trenutačno zauzdati inflaciju i smiriti socijalna previranja, ali dugoročno više štete nego što koriste. Sprečavanje rasta cijena reducira poticaj farmerima da povećaju zalihe, a za potrošače da smanje potražnju, prolongirajući time istu onu neravnotežu koja je uzrokovala rast cijena. Mnogi donositelji odluka u zemljama u razvoju drže kako snažnije monetarno zatezanje nije opravdano. Naime, povišena inflacija, kažu, isključivi je rezultat rasta cijena hrane i goriva uzrokovanih, pak, privremenim problemima u ponudi i špekulacijama u vezi s njima.

Više kamatne stope ne mogu stoga priskrbiti tržištu više svinja ili žita. Pobornici takvog razmišljanja očekuju pad inflacije pod kraj godine s obzirom na to da će doći do stabilizacije ponude (cijene hrane su se već počele smirivati). Ipak, iako se potkraj godine može očekivati usporavanje inflacije, to ne znači da se rastuća inflacija kao takva može ignorirati. Takav sinkronizirani skok cijena sugerira da je više činitelja u igri od pukih problema u ponudi.
Cijene rastu i zbog labavih monetarnih uvjeta u zemljama u razvoju koji podižu domaću potražnju, a upravo su te zemlje odgovorne za 90 posto veću potrošnju goriva i metala od 2002. godine, i za 80 posto porasta potražnje za žitom. Zato neki analitičari smatraju da je inicijalni udar možda i došao sa strane ponude, no povećana kupovna moć i rast novčane mase podupiru novonastalo stanje.

Tamo, pak, gdje su monetarni uvjeti čvršći, skok cijena hrane mogao bi smanjiti pad cijena drugdje. Drugi razlog zbog kojeg se inflaciju ne može zanemariti jest mogućnost prelijevanja na druge cijene, s obzirom na to da hrana čini 30 do 40 posto indeksa cijena u većini zemalja u razvoju, u usporedbi s nekih 15 posto u G7, što znači da mnogo snažnije utječe na projekcije moguće inflacije i zahtjeve za većim nadnicama. Čvršća monetarna politika pomogla bi smiriti ta očekivanja i zaustaviti širenje viših cijena potrošnih dobara u druge dijelove ekonomije.

Što može monetarna politika

Neke su zemlje sklonije inflaciji od drugih. U najgoroj su poziciji, prema nekim analitičarima, Argentina, Brazil, Indija, Rusija i bliskoistočne zemlje, dok su pritisci manji u Turskoj, Kini, Meksiku i Južnoj Koreji. Upravo je zato nužno pojačati monetarne mjere i smanjiti ponudu novca. Uzme li se sve to u obzir, postoje neosporne sličnosti s bogatim zemljama 70-ih godina. Sinkronizirani bum svjetske ekonomije uzrokovao je skok cijena, na što su vlade odgovorile subvencijama i kontrolom cijena i nadnica.

Prema konvencionalnoj mudrosti, greške monetarne politike koje su uzrokovale 'veliku' inflaciju danas su daleko manje vjerojatne nego onda jer su središnje banke neovisne o politici u većini zemalja, ali ne sasvim upravo u mnogim zemljama u razvoju, poput Kine, Indije i Rusije. Druga opasnost iz 70-ih, kojoj su zemlje u razvoju podložne, jest fokusiranje na temeljnu inflaciju kao razlog zbog kojega trebaju kamatne stope biti niže od stope inflacije. No, negativne stope realnih kamata dalje podižu potražnju, dok veća očekivanja inflacije pokreću zahtjeve za nadnicom.
Višak ponude novca, prema ekonomistima, trebalo bi riješiti većom fleksibilnošći u tečajevima, jer bi to omogućilo dizanje kamata, a jača valuta pomogla bi smanjenju cijene uvoza. Ipak, veza između inflacije i tečajeva kompleksna je i može dovesti do novog napuhavanja ponude novca čime se opet dolazi na početak.

Ne mora doći do katastrofe

Uz toliku pokretnost kapitala i labavu monetarnu politiku SAD-a, zemljama u razvoju nije lako riješiti probleme. Očito je da kamatne stope treba poprilično 'dignuti', no plimni val kapitala mogao bi ili povećati domaću likvidnost ili uzrokovati preveliku aprecijaciju valuta. Jedna je mogućnost jačanje monetarnih mjera što bi reduciralo preveliku potražnju, no to je opet teško opravdati u, primjerice, Kini, gdje već postoji znatan proračunski suficit. Kako god bilo, zemlje u razvoju morat će prihvatiti činjenicu da zbog prebrzog rasta proizvodnje u odnosu na bogate zemlje njihovi realni tečajevi moraju s vremenom rasti. Rastuća inflacija u tim zemljama za svijet znači da će trenutačno stanje potrajati, odnosno da će više cijene hrane, goriva i sirovina ostati više. To ne mora značiti i stalan rast općih cijena. U svakom slučaju inflacija će teže pogoditi one u razvoju, ali s drugačije postavljenim globalnm kockicama to ne mora nužno dovesti do posljedica katastrofalnih razmjera.