Države tek načelno obećale da neće poticati izvoz namještanjem tečaja

Na sastanku G 20 u Gyeongju o ‘trgovinskoj neujednačenosti’ i suficitu tekućih računa država dogovoreno je da se nešto mora - dogovoriti. Jedina novost vrijedna spomena jest da su Europljani u MMF-u svoja dva mjesta prepustili Kinezima.

piše Vanja Figenwald
[email protected]

Usprkos očekivanjima, sastanak ministara financija i guvernera središnjih banaka dvadeset najrazvijenijih zemalja svijeta u južnokorejskom Gyeongju nije donio novinu u sagi o valutama, pa će biti zaista zanimljivo vidjeti što će iznjedriti sastanak njihovih šefova za mjesec dana u Seulu. Atmosfera zagrijavana proteklih tjedana ponešto je ohlađena, no to nipošto ne znači da je nađeno rješenje, dapače, prisutni su primijenili klasični hladni ručnik koji suzbija simptome, ali se ne bavi uzrokom, pa onda ni konačnim lijekom. Zajednička izjava po završetku omogućila je svima da proglase pobjedu ostavivši ‘konkretniju razradu’ za sastanak lidera. U želji da izbjegnu rat valuta o kojem se već nekoliko tjedana naveliko razglaba u medijima, zemlje sudionice odlučile su zagonetnim smiješkom ostaviti dojam da se nešto događa, ali bez jasnijeg određenja. Tema ‘trgovinskih neujednačenosti’ i suficita tekućih računa država bila je očekivana i neizbježna, a u kratkim crtama dogovoreno je da se nešto mora - dogovoriti što će se i dogoditi na najvišoj razini sljedeći mjesec. Amerika je odmah požurila sebe proglasiti pobjednicom, no mnogi nisu uvjereni u opravdanost takvog stava s obzirom na to da se zajednička izjava osvrće i na problem kontinuirane deprecijacije dolara, odnosno efekta jeftinog dolara na zemlje u razvoju. S druge strane želje Amerikanaca za ograničavanjem viškova tekućeg računa pobudile su samo načelno zanimanje nekih, uz neodređena obećanja u stilu ‘vidjet ćemo’, i prilično jasno protivljenje drugih. Amerikanci su, ponovno koristeći svoje vjerne satelite, pokušali preko Korejaca progurati i točni postotak koji bi ograničio viškove i deficite, četiri posto BDP-a, ali Njemačka, Brazil i Japan su se tome odmah usprotivili. Kina se i nije službeno očitovala, pa se njihovu šutnju isto može smatrati svojevrsnim odgovorom. Važnije su od toga izjave mnogih prije i poslije sastanka u spomenutim državama da nitko nije posebno oduševljen zanimljivom američkom idejom. 

Kurtoazni razgovori
Ono što je Timothyja Geithnera, američkog ministra financija, ponukalo da izjavi kako je ‘najvažnija stvar postignuta, a to je dogovor o sklopu kojega treba smanjiti trgovinske neravnoteže u budućnosti’, jest da se uopće pokušalo ozbiljno o tomu razgovarati. U tom smislu sastanak je bio uspjeh, no Ima li se na umu da su tema i njen smjer evidentno nametnuti i da su mnogi kurtoazno o njoj razgovarali, odbijajući iznošenje bilo kakvih konkretnih iznosa, jasno ukazuje da ozbiljna realizacija baš i neće biti tako glatka, ako je uopće bude. Kako Amerika nije dala nikakva jamstva da će prestati ‘tiskati lovu’, odnosno kontrausluge za očekivano ograničavanje suficita trgovinske razmjene, veliko je pitanje zašto bi Njemačka, Japan, Brazil i sve ostale izvozne ekonomije pristale samovoljno ograničiti bubrenje svojih deviznih rezervi i izvoza.  Podjela je posve razumljiva. Navedene zemlje imaju velike viškove i izvozne ekonomije, pa im to uopće nije u interesu. Francuska, Kanada i Australija nemaju tolike viškove, što objašnjava nešto naklonjeniji stav prema američkom prijedlogu, iako ne baš toliko zagrijan koliko bi Amerikanci željeli.

Na jednoj drugoj stvari, pak, postignut je nešto opipljiviji napredak, razlog da zadovoljni budu Amerikanci i Kinezi, ali ne i Europljani. Amerikanci su, naime, elegantno riješili primjedbu zemalja u razvoju na slabu predstavljenost u ključnim međunarodnim organizacijama poput Međunarodnog monetarnog fonda ili Svjetske banke, tako što su iz MMF-a, tradicionalno europske igraonice, izbacili Europljane i instalirali zemlje u razvoju. Europa je pristala dati svoja dva mjesta dotepencima, što će popratiti i adekvatna preraspodjela kvota, odnosno glasačkih prava u toj financijskoj organizaciiji. Treća najvažnija zemlja u MMF-u će po novom režimu biti Kina. Usprkos mlakim pokušajima da se američki prijedlog odbije, Europljani su zapravo položili oružje bez ispaljenog metka i prešli iz trećerazredne u četverorazrednu silu. Vremena za posljednje uživanje u starom sustavu u kojem je biti Europljanin imalo neke težine imaju do 2012., kada bi se trebalo donijeti konačnu odluku o reorganiziranju kvota.

Individualna organičenja?
Sastanak je završio načelnim obećanjem država da neće poticati svoj izvoz namještanjem tečaja, no svako konkretnije zavjetovanje je izbjegnuto. Amerika, sada je savršeno jasno, tvrdoglavo pokušava održati ovu raspravu živom i pridati joj veliku važnost, u čemu joj je savršeno odgovaralo domaćinstvo sastanka G20 u Južnoj Koreji, zemlji oduvijek izrazito otvorenoj američkim idejama. Zahvaljujući tome, bez problema je progurala svoj prijedlog, u potpunosti kreiran kako bi, barem tako ona vjeruje, pomogao Americi da raste brže, bez ikakva ozbiljnijeg pokušaja da se bavi širim problemima. Primjerice, pokušajem dogovora oko zauzdavanja financijske industrije što bi joj svakako bilo daleko pametnije od besmislenog inzistiranju na revalvaciji juana. Kina, očekivano, neće tako brzo ozbiljnije mijenjati svoj tečaj, već isključivo prema vlastitom tempu, a u tome može računati i na neke druge velike zemlje, podjednako nenaklonjene ograničavanju trgovinskih viškova. Jedina stvar koja bi mogla dovesti do napredovanja u smjeru dogovora na liniji onoga što Amerika želi bila bi neka vrsta protuusluge s njihove strane, o čemu nije na ovom sastanku bilo riječi. Britanski ministar financija George Osborne je pak naznačio da bi do dogovora moglo doći ako se na sastanku sredinom studenoga dogovore neka primjerenija rješenja, odnosno ako se iz upotrebe izbaci univerzalna brojka i umjesto toga dogovore individualna ograničenja od zemlje do zemlje. Ipak, u tom se slučaju otvara širok prostor namještanju brojki koje u potpunosti odgovaraju pojedinačnim zemljama, što onda nekako poništava svrhu cijele priče. U konačnici, čak i da dobiju ono što žele, Amerikanci bi mogli ostati razočarani efektom.