Europsko vijeće diktira slobodu prvog predsjednika EU

Samo se neupućeni mogu čuditi što su poslovi prvog predsjednika Unije maglovito definirani, a zna se da EU voli definirati svaku kravu i naranču u sustavu. Europsko vijeće, jedini istinski izvor moći u EU, i dalje će odlučivati tko će, što, kada i kako raditi

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Nakon što su uspješno poslali irsku demokraciju na popravni ispit i drugi put izliječili Irce od kroničnog odbacivanja europskih ugovora, šefovi vlada i država Europske unije pokazali su upravo zapanjujuću ekspeditivnost u biranju novih ljudi na svježe uspostavljena mjesta u administraciji EU. Sasvim netipično za pužev ritam Unije, glavešine su odmah počele nabacivati imena mogućeg predsjednika Europske unije, koji se službeno zove predsjednik Europskog vijeća, i ministrice vanjskih poslova, koja se službeno zove visoka predstavnica Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, potpuno ignorirajući staro gunđalo, češkog predsjenika Vaclava Klausa, posljednju zapreku Europi 2.0. Dotični je gospodin deklarirani euroskeptik i pokušao je na sve načine izbjeći potpisivanje Lisabonskog ugovora, još jednog eufemizma u moru eufemizama, ali nož u leđa na kraju mu je zabio češki Ustavni sud mišljenjem da nema ničeg spornog u tom ugovoru. O novoj transparentnosti i demokratičnosti koju je u svojim reklamnim kampanjama obećavao dugo žuđeni ugovor najbolje govori podatak da su predsjednik, sada trajnija uloga od dosadašnje šestomjesečne rotacije zemlja članica, i ministrica vanjskih poslova, pozicija koja je ujedinila nekoliko različitih resora (visokog predstavnika za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku i povjerenika za vanjsku politiku i sigurnost), izabrani u samo nekoliko obroka na visokoj razini. Usprkos gotovoosiguranoj pobjedi britanskog kandidata Tonyja Blaira, mjesecima pripremanog za tu mutnu, ali zvučnu funkciju, u samoj je završnici odjednom isplivao određeni Herman van Rompuy, belgijski premijer, široj svjetskoj javnosti savršeno nepoznat, i zasjenio niz viđenijih ljudi. Da se ne bi durili, Britanci su ipak dobili utješnu nagradu, mjesto ministra vanjskih poslova, iako sudeći po resursima i ovlastima možda nije riječ o drugoj nagradi.

Europski fikus
Van Rompuy u svoje političke uspjehe zasad može ubrojiti samo zadržavanje krhke belgijske koalicije na vlasti, nakon prilično žestokog čupanja Flamanaca i Valonaca koje je prijetilo rasturanjem još najvažnijeg europskog projekta multinacionalne države, iako treba imati na umu da mu to polazi za rukom samo godinu dana. Predsjednik će imati mandat od dvije i pol godine, bez neke formalne moći, u kojem će ‘predsjedati i unaprjeđivati rad Europskog vijeća’. I on će, nalik većini predsjedničkih uloga, sudjelovati u predstavljanju vanjske politike trećim stranama, ali čini se da je to sve što će raditi. Predstavljati Europsku uniju ondje gdje mu Europsko vijeće dopusti da to čini. U ogoljenom, pravnom obliku zadatak predsjednika jest dogovarati sastanke, predsjedati sastancima i brinuti se da cijeli stroj glatko radi a da ne trese brod. Nešto smjelija tumačenja govore o predsjedniku koji će doista predstavljati Uniju prema van i govoriti u njeno ime, ali takvo je razmišljanje u startu nerealno jer predsjednik će moći govoriti u ime EU, baš kao i visoka predstavnica, samo onda kad to pravi šefovi dopuste. Cijela procedura općenito je maglovita, sasvim namjerno takva, kako bi se omogućilo da Europsko vijeće, jedini istinski izvor moći u Uniji, došaptavanjem odluči tko će i što raditi.  

Samo o dogovorenom
Jednako nepoznata Catherine Ashton, ni manje ni više nego barunica, koja će imati na raspolaganju izdašne četiri milijarde eura proračuna i pet tisuća diplomata, pretrpjela je čak i nešto teži udar kritika, kojih na oba imenovanja nije nedostajalo. Em je nepoznata, em neiskusna u vanjskoj politici, em žena, pa je zbog toga izabrana, em posljedica ideoloških prepucavanja u EU. Ipak, u pitanju je barunica, pa joj je samopouzdanje genska predispozicija, tako da je skeptike odmah otpuhala tvrdnjom da je ‘najbolja osoba za ovaj posao’. U svojoj podužoj i raznolikoj karijeri s vanjskim poslovima dotaknula se tek 2007. kad je postala europska povjerenica za trgovinu, što je kod mnogih neuvjerljiv argument. Zadaci su joj, kao i u slučaju predsjednika, neuobičajeno mutni za jednu pedantnu Europsku uniju koja voli definirati svaku kravu i naranču u sustavu. Preciznije, ‘visoki predstavnik provodit će Unijinu zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Pridonosit će svojim prijedlozima razvoju te politike, koju će onda i provoditi prema mandatu Vijeća. Isto se odnosi i na zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku’. Uz to predsjedat će Vijećem za vanjske poslove, biti jedan od potpredsjednika Europske komisije, odgovoran za vanjske odnose i koordinaciju aspekata Unijinih vanjskih poslova. Komu nije dovoljno konkretno, Unija precizira: visoki predstavnik moći će predstavljati Uniju samo u pitanjima dogovorenima među članicama. A taj dogovor, pokazalo se, nije najlakše postići; dapače, nerijetko ga se i ne postigne (primjer vojne akcije u Iraku).

Mogući kontraefekt
Tony Blair dugo je bio prvo ime, da bi odjednom ispao iz igre, najviše zbog odnosa snaga unutar Europske unije. Animozitet Nijemaca i Francuza prema Britancima stara je vijest, a tu je bila riječ o demonstraciji moći. Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy dogovorili su se da Blair ne dolazi u obzir i o tome obavijestili britanskog premijera Gordona Browna. On je, kao, nešto pokušao inzistirati, da bi na kraju odustao i prihvatio mjesto visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku, možda i utjecajnije od mjesta predsjednika. Prvo ime Unije, bar službeno, ne može doći iz zemlje koja nije u eurozoni, šengenskom sustavu i koja je s Amerikancima išla u Irak. Kako će ta dva mjesta u praksi izgledati, najvjerojatnije će odrediti osobnosti ljudi koji ih obnašaju s obzirom na to da im okviri Lisabonskog ugovora ostavljaju takve nejasne ovlasti i zadatke. To je ujedno najizglednije objašnjenje za izbor očitih anonimaca na oba posla. Veliki unutar Unije tako su pokazali da ne namjeravaju važne ingerencije tek tako prepustiti jednoj ili dvjema osobama, no s druge je strane povijest pokazala da ‘tipovanje’ na navodno bezlične nerijetko poluči kontraefekt.