Gdje sjediš govori o tome kako u hijerarhiji stojiš

Posvete li pažnju rasporedu sjedenja svojih suradnika na sastancima, šefovi mogu imati višestruke koristi. Trebali bi, primjerice, posjesti suparnike sa svoje desne strane, a potencijalne ulizice mogu dati iskrenije mišljenje ako sjede nasuprot šefa

Piše: Vanja Figenwald

Maja je menadžerica u jednoj velikoj kompaniji. Marljiva je, pametna i popularna, ali imala je veliki problem - ljudi su često na sastancima ignorirali njezine ideje. Kad je shvatila da je to ozbiljna prepreka u daljnjem napredovanju i da je manje sposobni, ali uočljiviji prelaze, potražila je stručnu pomoć. Nakon pomnog proučavanja njene interakcije s kolegama, konzultant za poslovne odnose ponudio joj je nekoliko prijedloga kako da taj problem riješi. Najvažniji među njima bila je naizgled jednostavna preporuka: 'Prestanite sjediti uza zid i sjednite za stol'. Za samo šest tjedana suradnici su komentirali da ima više 'izvršne prisutnosti i kako govori s više uvjerenja'. Dakle, pouka je jasna - gdje sjediš, utječe na to kako stojiš. Jer, ako menadžerima oduzmete Hugo Boss odijela, Manolo Blahnik cipele i BlackBerryje, oni su nalik svima ostalima - društveni su to sisavci s rudimentarnim metodama iskazivanja grupnih hijerarhija moći.

Dekodiranje uredskog ponašanja

Proteklih nekoliko godina, psiholozi i konzultanti počeli su dekodirati tajno značenje uredskog ponašanja i shvaćati jednu od najvećih tajni poslovnog svijeta - zašto ljudi uglavnom sjede uvijek na istim mjestima na sastancima? Uglavnom je krivac šef. Osoba najveće moći određuje kako će se ostali pozicionirati oko klasičnoga pravokutnog ili izduženoga uredskog stola. Uglavnom, vođe vole sjediti na kraju stola okrenuti prema ulazu da im se nitko ne bi mogao prišuljati. No, otuda nadalje stvari se počinju komplicirati, tvrdi Sharon Livingston, klinička psihologinja i osnivačica Livingston grupe, koja se bavi marketinškim konzultanstvom. Livnigston se tijekom svoje karijere susrela s tisućama ljudi iz desetaka različitih velikih kompanija i otkrila da ih je moguće razvrstati u jedan od sedam tipova osobnosti prema tome gdje sjede, a koje objašnjava upotrebom nomenklature posuđene od Snjeguljice i sedam patuljaka. Oni koji sjede nasuprot osobe koja vodi sastanak često su Mrgud ili Učo, ili kombinacija te dvojice. Mrgud je otvoreno svadljiv i teško ga je kontrolirati. Učo je osoba koja parira vođi i iskazuje svoju inteligenciju. Osoba koja sjedi vođi s desna je Srećko, odnosno onaj tko uvijek potvrđuje i rijetko se ili uopće ne suprotstavlja.

Svi smo mi ulizice

U kratkom upitniku na internetu koji brzo utvrđuje 'patuljkovu' osobnost, 59 posto od 20.000 ispitanih palo je u tu kategoriju. Upitnik se odnosi na Amerikance, ali opravdano je vjerovati da ni u drugim zemljama, pa ni u Hrvatskoj, ne bi bilo mnogo drugačije. Istrenirani smo, naime, biti uslužni i podupirati vođu. Svladaju li umijeće rasporeda sjedenja svojih suradnika na sastancima, menadžeri mogu imati višestruke koristi, odnosno povećati svoj utjecaj nad njima. Trebali bi, primjerice, posjesti suparnike sa svoje desne strane, a potencijalni ulizice mogu dati iskrenije mišljenje ako sjede nasuprot šefa. Treba, međutim, uvažiti i neke druge stavove. Primjerice, konzultant Patrick Lencioni smatra da nije dobro ako se ljudi previše brinu u vezi toga gdje trebaju sjesti, jer to signalizira disfunkcionalnu grupu i može generirati nesigurnost u poslu. Kada je tim funkcionalan i ima visoku razinu povjerenja, njegovi se članovi manje brinu o detaljima tko gdje sjedi. U svakom slučaju, dobro bi bilo naći ravnotežu između ta dva mišljenja, odnosno snimiti uobičajeni raspored sjedenja tima za stolom za sastanke i potom ga, ako ima za to potrebe, bez velike pompe, pomalo promijeniti. U svakom slučaju, pametan će menadžer, ako ništa i ne promijeni, iz pozicija za stolom znati iščitati karakteristike svakog člana svoga tima. Nije to, naravno, 'sveto pismo' koje nema iznimaka, ali koliko je utemeljena psihološka važnost odabrane pozicije sjedenja govori i eksperimnet jednoga američkog profesora.

Tko sjedi u prvom, a tko u zadnjem redu

On je napravio mali eksperiment vezan uz dinamiku sjedenja tako što je zamolio svoje studente da ustanu iz svojih stolaca i ponovo izaberu mjesto za sjedenje prema vlastitom nahođenju, odnosno ono za koje vjeruju da je za njih najudobnije. Nakon toga, prodiskutirali su njihove izbore i povezanost s pojedinim tipovima osobnosti. Klasifikacija je izgledala otprilike ovako: Ljudi koji sjede u prvim redovima - žele biti blizu profesora, vole da ih se vide, ekstrovertni su, mogu biti ulizice, vole biti 'tamo gdje je akcija', žele biti sigurni da će čuti sve što profesor ima reći. Oni koji sjede u pozadini možda žele odspavati (zabušanti), vole imati pregled prostorije (promatrači), ne vole pažnju usmjerenu na sebe, vole, pak, kada se svi moraju okrenuti prema njima da bi ih čuli, vole imati leđa naslonjena na zid, raspoloženi su buntovno i svadljivo.

Ljudi koji sjede pored prozora sanjari su, vole imati otvoreni prostor pored sebe. Oni koji sjede uz vrata vole brz izlaz iz situacije, često su u žurbi. Osobe u sredini vole biti neuočljive, uklopiti se u mnoštvo i često su sramežljive. Usamljenici izbjegavaju sjediti blizu bilo koga. 'Mjenjači' vole mijenjati pozicije, godi im raznolikost, skloni su sagledati stvari iz nekoliko perspektiva, neodlučni su i vole eksperimentirati. Interesantno je pri tome razmotriti i širu perspektivu grupe kao cjeline. Izgledaju li kohezivno ili fragmentirano? Postoje li podgrupe? Jesu li ljudi raspoređeni jednako kroz prostoriju? Ako ima praznina, gdje su? Što ti uzorci govore o grupi i 'grupnoj osobnosti'? Nakon toga, tražio je od njih da se ponovno rasporede po prostoriji, ali da sada izaberu pozicije potpuno oprečne onima od prije, odnosno pozicije koje su im neudobne. Reakcije studenata bile su prilično žestoke.