Hrvatska mora hitno osnovati državni fond za istraživanje i razvoj

Golemo zaostajanje za svijetom može se donekle smanjiti samo odlukom o povećanju izdvajanja za R&D na najmanje dva posto u 2015. i tri posto u 2020. godini.

piše dr. sc. Žarko Primorac
[email protected]

Strategija Europa 2020.’ predviđa da se izdvajanja za istraživanje i razvoj (research&development - R&D) povećaju na tri posto BDP-a i najmanje 40 posto visokoobrazvane mlađe generacije. Ti ciljevi upućuju na snažan zaokret prema inovacijama i znanju kao temelju razvoja, što je posljedica procjene da Europa zaostaje za SAD-om i Japanom, ali i za novim silama kakva je Kina.I među članicama EU velike su razlike u razvijenosti inovacijskog procesa. Finska, Švedska i Danska za R&D sad izdvajaju više od 3,5 posto BDP-a, a  Mađarska, Bugarska, i Rumunjska manje od jednog postotka. 

Hrvatska protiv Europe
U Hrvatskoj se događaju procesi suprotni europskim težnjama. Dok sve članice EU povećavaju ulaganja u R&D, naša padaju. U 2005. izdvajalo se otprilike 1,22 posto BDP-a, u 2009. otprilike jedan posto, a najnovije procjene upućuju na samo 0,7 do 0,8 posto BDP-a. Čak 65 posto ulaganja ostvaruje se iz javnih sredstava, a iz poslovnog sektora jedva 35 posto. U razvijenijim zemljama razmjer ulaganja između javnog i privatnog sektora upravo je obrnut: ondje poslovni sektor sudjeluje sa 70-ak posto. To je sasvim normalno jer je inovacijski proces ponajprije u funkciji poboljšanja konkurentnosti.

Nadalje, razvijene zemlje koncentriraju ulaganja u inovacije na strateške ciljeve. Skromna hrvatska ulaganja raspršena su na mnogo istraživačkih institucija. Nema strategije. Sredstva iz proračuna osiguravaju istraživačkim institucijama samo hladni pogon (plaće i nužne materijalne troškove). Vrlo malo istraživačkih institucija surađuje s poslovnim sektorom. Istraživački instituti ostvaruju samo 10 posto od ukupnih prihoda iz suradnje s poslovnim sektorom, a sveučilišta samo šest posto.

I druge su tendencije u našem inovacijskom procesu različite od onih u razvijenijim zemljama. Što činiti? Hrvatska će postati članica EU u 2013. i u tom sektoru mora početi gotovo od početka. Ponajprije mora odrediti što želi ostvariti većim naporom u inovacijskom lancu. Da bi to ostvarila, mora precizno odrediti ciljeve i mjere njihova ostvarivanja. Drugim riječima, mora odrediti razvojnu strategiju na rok od najmanje 10 godina.Druga je radikalna odluka o povećanju izdvajanja za R&D na najmanje dva posto u 2015. i tri posto u 2020. godini. Tako bismo donekle smanjili golemo zaostajanje. Ulaganje u R&D treba smatrati produktivnom investicijom. Naravno, ako se uz to provedu druge mjere racionalizacije i unapređivanja inovacijskog procesa.

Bez znanja, vremena i novca
Bilo bi nužno formirati državni fond za istraživanje i razvoj koji bi strateški upravljao inovacijskim procesom. Oni kojima se čini da bi takav fond mogao značiti ‘podržavljenje’ tržišne funkcije trebaju pogledati što rade najnaprednije zemlje. Finska, koja u inovacijski lanac ulaže otprilike šest milijardi eura (15 puta više od hrvatskih 400 milijuna), vodi sustavnu, koncentriranu strategiju ulaganja. Hrvatska mora unaprijediti obrazovni proces, općenito povećati broj studenata, posebno u prirodnim znanostima i tehnologiji. Osim tih radikalnih odluka svakako će se morati poboljšati drugi dijelovi inovacijskog lanca: suradnja istraživača s poslovnim sektorom, osnivanje tvrtki utemeljenih na znanju i inovacijama, komercijalizacija tehnoloških rješenja, suradnja s vodećim svjetskim centrima izvrsnosti, uporaba fondova EU.Za sve te programe treba znanja, vremena i novca. Nedostaje nam svih triju faktora. Ipak, ulažimo u znanje. ‘Znanje je  skupo. Da nije, sirotinja bi ga imala.’ Zato zaključujem ovaj prilog parafraziranjem te misli: ulažimo u znanje da ne budemo sirotinja!