Ivo Josipović - predsjednik po mjeri sadašnjeg hrvatskog društva

Ivo Josipović novi je hrvatski predsjednik. Da mi je netko rekao, sada već dosta daleke 1997. godine, da će profesor kaznenog prava i harmonije, kojeg sam sretala u Haagu kao svojevrsnog savjetnika tadašnje hrvatske Vlade o pitanjima haaškog suda, useliti na Pantovčak kao predsjednik države, a ne predsjednikov savjetnik, mislila bih da je politički nepismen.

piše: Višnja Starešina

A da će još k tome, biti izabran neposredno, od građana a ne političkih elita. Ma nemoguće.  Profesor Josipović je ostavljao dojam da ga politka uopće ne zanima, bio je nekako suviše fin za hrvatsku političku scenu, suviše je vagao riječi za jednog političara,izbjegavao je i povišeni glas i otvoreni konflikt, nije se kod njega mogla niti naslutiti ona politička strast koja je obilježavala sve naše dosadašnje predsjednike i predsjedničke kandidate. Prisjetimo se samo dosadašnjih predsjednika Tuđmana i Mesića, ali i predsjedničkih kandidata , Gotovca, Tomca,  Budiše, Granića...

Bez obzira na sadržajne razlike, sve su to bili ljudi iznimne političke strasti. Ali vremena se mijenjaju.   Uostalom, ni Ivo Josipović, a niti Milan Bandić, dakle dva predsjednička kandidata koji su ušli u drugi izborni krug , po svojem habitusu nisu političari, koji će izgarati za ideju ili ideologiju, već su, prije svega korisnici politike za ostvarenje (svojih) ciljeva. Pa i ona Josipovićeva nes(p)retna  crvena Hrvatska , koju je u jeku izborne kampanje najavio u Rijeci, bila je više pokazatelj njegova nedostatka političkog instinkta, negoli njegove ideološke opredjeljenosti. Uostalom , svoju inicijaciju u javnoj političkoj sferi , Josipović je doživio kao savjetnik HDZ-ove vlade, odnosno ponajprije savjetnik tadašnjeg Granićeva ministarstva vanjskih poslova u kojem je blisko surađivao sa tadašnjim Granićevim zamjenikom, a aktualnim ministrom pravosuđa Ivanom Šimonovićem.

Josipović je, doduše, pazio da ga se politički ne povezuje s HDZ-om, osobito ne s njezinom desnijom frakcijom, ali i oko povezivanja s SDP-om je bio dosta oprezan. U Sabor je u prvom mandatu ušao s SDP-ove liste, ali bez članske iskaznice. Takav, politički prigušeni i oprezni Ivo Josipović, očito je  predsjednik po mjeri sadašnjeg hrvatskog društva, zasićenog konfliktima, povišenim tonovima i političkim strastima, u kojem je politika duboko devalvirana. U tom smislu, Ivo Josipović je  predsjednik kakvog dosad nismo imali i zasigurno će obnašati svoju funkciju na drukčiji način od obojice prethodnika.

Dakle, ako se iznenada drastično ne promjeni, predsjednik Josipović neće biti predsjednik koji će ulijetati u svađe i konflikte. Naprotiv, nastojat će ih primiriti. No to ne znači da je Josipović predsjednik koji se plaši izazova. On samo svoje ciljeve nastoji postići tiho i zaobilazno. I zato , vjerujem, neće dijeliti suprotstavljati i frustrirati hrvatsku javnost. Josipović dosad apsolutno nije patio od političkog glamura , zadržavajući onaj  ležerni profesorski štih. Sjećam se jedne ljetošnje anegdote sa seminara u Dubrovniku.

Josipović je tad već bio predsjednički kandidat i zbog nekih organizacijskih problema, njega i profesoricu Maju Seršić su  dopale sobe u privatnom smještaju , na dan kad je pukla vodovodna cijev. I gazdarica je odlučila : gospođa se , jer je žensko,može tuširati, gospodin danas ne. Mogu zamisliti bijes naših prosječnih političara u takvoj situaciji, u takvom smještaju. Josipović je događaj prepričao kao anegdotu uz opasku – ali sam zato pridobio cijelu ulicu da glasa za mene! Predsjednik Josipović nas sigurno neće osramotiti u svojim nastupima u inozemstvu. Kad bi se uspio samo malo više uživjeti u zastupnika hrvatskih interesa, i malo više osjetiti bilo baze koja ga je izabrala, mogao biti vrlo dobar predsjednik.

Josipoviću nedostaje istinskog osjećaja za politički realitet i za razumijevanje politike, sklon je ponekad vrlo stereotipnim tumačenjima političkih procesa. Ali to je nadoknadivo, želi li učiti. A on jest vrijedan učenik i prepozna li to kao nedostatak , vjerujem da će on to nastojati naučiti – jer nadasve želi biti dobar predsjednik. On će zasigurno naći zajednički jezik i s premijerkom Kosor i sa bilo kojim drugim premijerom. Njegova veza s SDP-om , kojem duguje predsjedničku kandidaturu , vjerojatno neće prelaziti granice bliskosti svjetonazora i zahvalnosti. Josipović definitivno nije vojnik partije. On je skloniji koristiti partiju za vlastite ciljeve, nego služiti joj. Kada bi Hrvatska imala suvislu razvojnu viziju i vanjskopolitičku strategiju, Ivo Josipović bi mogao biti vrlo dobar predsjednik provoditelj. Ali, toga nema. Hoće li predsjednik  Ivo Josipović imati  snage okupiti neki tim koji će pomoći osmišljavanju sadržaja hrvatske razvojne strategije i (vanjske)politike, tek ćemo testirati nakon njegova ulaska na Pantovčak.