Lokalna samouprava pretvorila se u sivo tržište razmjene moći

Lokalni izbori, skrojeni prema stranačkim modelima proporcionalne reprezentacije, pretvoreni su u nadmetanje za plijen raspodjele položaja na lokalnoj i regionalnoj razini.

Piše: Josip Kregar

Đurđa Adlešič, potpredsjednica Sabora, primila je delegaciju Grada Cresa. Nakon sastanka gradonačelnik Bjelkanović opovrgnuo je spekulacije da bi Cres mogao izgubiti status grada, o čemu se počelo nagađati nakon najava o ukidanju nekih općina: ‘Od Đurđe Adlešič dobili smo potvrdu da je status grada za Cres neupitan.’ To piše na web-stranici Grada Cresa. Ta vijest ne bi bila važna da nije nastala u jeku najava o reformi lokalne samouprave.

Odnos uzajamne ovisnosti

Točno je da Hrvatska ima problema s regionalnom i lokalnom samoupravom. Sustav koji je prema racionalnom predlošku trebao imati nekoliko regija (županija?), šesnaest gradova i manje od dvjesto općina ima dvadeset županija, poseban položaj glavnoga grada, 127 gradova, 429 općina te u nekim slučajevima (Zagreb) i jedinice nižeg ranga. Takve su jedinice premale za ozbiljne samostalne poslove, nikad nemaju dovoljno ljudi i novca, ne mogu planirati ni financirati želje građana i okrenute su središnjoj vlasti i proračunu. To stvara odnos uzajamne ovisnosti i klijentelizma. Cijeli politički sustav opterećen je borbom za lokalne privilegije, logikom gospodara i sluge, pri čemu se ne pita koliko što stoji, čemu služi i koji su prioriteti. U odlukama se trguje utjecajem, pomaže sivom tržištu razmjene moći i utjecaja. Lokalni izbori, skrojeni prema stranačkim modelima proporcionalne reprezentacije, pretvoreni su u nadmetanje za plijen raspodjele položaja na lokalnoj razini.

Sustav je i nastao - i broj i nadležnost i način financiranja te slab nadzor - prema slobodnim željama i idejama političke elite. Umjesto da veliki broj općina bude poticaj stvaranju zajednice koja se gradi prema interesima građana, političko nadmetanje i poltronstvo u najgorem obliku stvaraju lokalne klike. Umjesto da se radi u korist općeg interesa, rade plaćeni službenici dužnosnici čiji se broj umnožava svakim izbornim ciklusom. Male jedinice nemaju snage ni financijskih mogućnosti potaknuti ekonomsku aktivnost i projekte. U nekim općinama rad u upravi jedini je izlaz iz nezaposlenosti. Županije nisu regije i u političkom i gospodarskom djelovanju njihov je utjecaj neznatan (iznimka: Istra). Zbog toga što je sve politika, nema odgovornosti, osim u slučajevima okrutnih frakcijskih obračuna. Javnost je upućena na glasine, a lokalna su glasila pod kontrolom. Slabo tko zna o čemu se odlučuje, zakoni se poštuju samo ako se to mora i u krajnjoj nuždi. Ima mnogo želja i planova, ali ne utemeljenih na znanju i planiranju. Sustav je skup u svakom smislu: materijalno rastrošan, društveno nepodnošljiv i politički besplodan. Potiče slugansku ovisnost o posebnim uvjetima i financijskim potporama. Troši ionako oskudne resurse mladih, inventivnih i društveno odgovornih ljudi.

Deformirani model

Ako je tako, pitanje je zašto se nije previše mijenjao. Model se deformirao zbog političkog voluntarizma i kalkulacija o tome što daje prednost u izborima. Nikad ga nitko nije mijenjao jer političarima nikad nije lako priopćiti loše vijesti. Strah da će lokalpatriotizam biti zaštita lokalnim moćnicima i da će razbiti stranačke strukture i ključeve odgodio je svaku promjenu. Političari vole biti zaštitnici. Poduzetnici se bogate pod moćnom zaštitom. Svaka, pa i loša, ideja može se prikazati kao sjajan pothvat, očito se može osporavati sve pod uvjetom da moćni politički interes ima prevagu pred odgovornom vlasti. Razlog da se ništa nije učinilo politička je logika koja je stvorila, održala i pogoršala problem. Zato pitanje reforme nije samo mehaničko smanjenje broja nego i demokratizacija sustava i racionalna nepristrana priprema činjenica. Kad je 1831. Alexis de Tocqueville stigao u Ameriku, šokirao se. U Francuskoj toga doba država je, formalno republika i demokracija, bila suočena sa skupom i centraliziranom vlasti. Položaji su se dijelili prema političkim i nepotističkim vezama. U Americi su dužnosnike birali izravno, odluke donosili na zborovima građana i dobrovoljno i bez naplate vršili mnoge funkcije. Takav ustroj države smatrao je moralno boljim, politički mudrijim i demokratski prihvatljivijim, a u svemu još i jeftinijim i efikasnijim od francuskoga centraliziranog sustava.Ideja o maloj a učinkovitoj samoupravi, decentraliziranoj vlasti u trošku svedenu u okvire realnih materijalnih mogućnosti društva od tada do danas nije se promijenila. Mali su izgledi za njezino ostvarenje.