Mlaki proljetni sastanak opet bez dogovora o porezu na banke

Isključi li se oduševljenje hrvatskim mjerama za oporavak, proljetni sastanak MMF-a kojem se pridružila i Svjetska banka bavio se uglavnom obuzdavanjem financijskog sektora. Zanimljivo je da se za veću kontrolu banaka danas bori SAD, a protiv su Kanada i Francuska, tradicionalno sklone većoj državnoj regulativi.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Završio je još jedan redoviti ministarski sastanak Međunarodnog monetarnog fonda u Washingtonu, ali svijet se nije zatresao. Dapače, vrti se oko svoje osi uobičajenim tempom iako mu je genijalnost programa hrvatskoga gospodarskog oporavka na trenutak zaprijetila. Mjere koje je hrvatska Vlada predložila pozdravljene su, uza zadršku provedbe, a najbolja je vijest da javnost može odahnuti jer Hrvatska nije ni blizu Grčkoj, otklonili su sve sumnje dužnosnici međunarodnih financijskih institucija i najavili skorašnji dolazak u Zagreb kako bi se na licu mjesta uvjerili u ono što im je predočeno.

Uz Hrvatsku ministri su se stigli i pozabaviti svjetskom ekonomijom čiji su oporavak ocijenili boljim no što se očekivalo, uz upozorenje u službenom priopćenju da ‘mnogi izazovi s kojima se valja pozabaviti svejedno ostaju’. Priopćenje nakon završetka sastančenja sadržavalo je poslovničnu općenitost i izostanak bilo kakvih konkretnih zaključaka uz uobičajenu predanost daljnjoj borbi protiv Scila i Haribda kapriciozne ekonomije. Stavka dvaju priopćenja, ona o financijskom sektoru, najinteresantnija je jer otkriva daljnji izostanak dogovora o tome što i kako se pozabaviti problematičnim sektorom koji je uvelike odgovoran za trenutčno stanje stvari. Tako se u tom dijelu konstatira očito, da su ‘problemi u financijskom sektoru bili u srcu nedavne krize’ i da se svi vesele i nadaju napretku koji će se postići njegovom nužnom regulacijom. Ukratko, ministri su po tko zna koji put svjesni problema i toga da ga valja riješiti, no o načinu se baš ne mogu dogovoriti. 

Svatko po svome
I to je, zapravo, najvažnija točka inače sasvim mlakog sastanka. Porez na banke, jedna od najvažnijih tema od početka krize, nikako da dobije relevantan epilog. Svi se slažu da bi s tim bankama nešto trebalo napraviti kako u budućnosti ne bi sa sobom povukle cijeli svijet, no usprkos svemu što se dogodilo, niz vlada još nježno pleše oko problema, iskazuje dužno poštovanje financijskim institucijama i vjeruje njihovim tvrdnjama o slabljenju kreditiranja u slučaju regulacije. Načelno, ideja da se na globalnoj razini uvede nekakav porez kojim bi se onda u slučajevima rastakanja sanirala šteta nailazi na neodobravanje nekih, poput Kanade, iako je teško shvatiti zašto banke ne bi plaćale porez, to više što je mnogima postalo jasno da valja računati na ponovne raspade sustava. Među zemljama koje nisu oduševljene anglo-američkim prijedlogom još su Japan, Njemačka i Francuska, jer vjeruju bankarskim vapajima kako će takve mjere oslabiti krhke bankarske bilance, smanjiti mogućnosti posuđivanja i povećati kamate.

Druga je mjera u toj raspravi jačanje kapitalnih standarda, što prevedeno znači da bi financijske institucije trebale imati nešto više stvarnog novca u trezoru u odnosu na enormnu količinu pozamljenog, koji zapravo nemaju. Razrada kanadskog stajališta zabrinjavajuće je, ali i razumljiva. Kanadske banke dobro su prošle u krizi, pa ne vide u čemu je problem. Tako Jim Flaherty, ministar financija, smatra da bi porez osiromašio banke za kapital i učinio ih ranjivijima u krizi. U svom stajalištu Kanada je, ako je suditi prema Flahertyju, prilično nepopustljiva: ‘Kao kanadski ministar financija sigurno neću uvesti porez na naše banke koje su dobro poslovale tijekom krize.’ Ukratko, oni problema nisu imali, stoga ih se cijela ta priča ne tiče. 

Dugo primicanje dogovora
S druge je strane njegov američki kolega Tim Geithner rekao je da će Amerika uvesti porez svojim bankama bez obzira na kanadsko stajalište, sugeriravši tako da je svijet sve bliži individualnom pristupu rješavanja problematike financijskih institucija. Mnogo je vremena prošlo, dogovor se ne čini blizu, pa postaje sve vjerojatnije da će se svatko sam za sebe, ako će uopće, obračunati s financijskim sektorom, što se, uostalom, već počelo događati. Pojedine države samostalno su počele oporezivati banke prema vlastitu nahođenju. Tako je i po tom pitanju svijet pao na ispitu zajedništva jer nakon što su se iz krize vadili kako je tko znao, očito neće biti sposobni ni pripremiti se za sljedeću. A bit će je, toliko je sigurno. Britanski ministar financija Alistair Darling dobro je uočio problem. Prema njemu, takav pojedinačni pristup jednostavno neće biti dovoljno učinkovit. Naravno, usprkos potpuno oprečnim izjavama (Geithner misli da će svi slijediti Ameriku, Flaherty priča da se sve više zemalja pridružuje kanadskom stajalištu) svi su na kraju ustvrdili da se dogovor primiče, a jedini je malo hrabrosti pokazao direktor MMF-a Dominique Strauss-Kahn, koji je optužio neke zemlje za ‘kratkovidnost u odbijanju kooridinirane reforme’.

Niz dlaku Kini
Ipak, jedna je stvar vrlo interesantna u svemu - da se pozicije donekle izmijenile gledano kroz povijesnu perspektivu. Sada se Amerika žestoko bori za ograničenja privatnom sektoru, i to u oba pitanja (kapitalne rezerve i porez), a tradicionalno intervencionističke države poput Kanade, Njemačke i Francuske štite dignitet progonjenih banaka. Neke je vruće teme kao što su kineski tečaj i grčki slučaj zasjedanje potpuno zaobišlo. Prva, iznimno pipkava tema nije se spominjala da se taman oraspoložene Kineze ne bi ponovno iritiralo, ali i zato što Amerikanci nisu izrazili ni volju za početak hajke na juan.

Vrlo maglovito obećanje iz Pekinga bilo je dovoljno da primiri raspravu koja se proteklih mjeseci ponovno rasplamsala. Nagađanja kažu da će Kina dopustiti lagano apreciranje juana tijekom idućih mjeseci, no to je ujedno sve što se zna. Za koliko posto i koliko dugo odlučit će Kinezi, a do tada ih se, očito, nitko neće usuditi naguravati. Štoviše, Kini i drugim nadolazećim teškašima MMF je išao niz dlaku pozivom na ubrzanu reformu organizacije Fonda i reviziju kvota, logičnom odgovoru na izmijenjene okolnosti u globalnoj ekonomiji i posljedici namjere da se zemljama u razvoju omogući veći utjecaj u toj organizaciji. A rado bi i položio ruke na njihove izdašne devizne rezerve.