Na samitu G-20 očekuje se konačno stavljanje na stol osnovnih razlika

Amerikanci rješenje svih problema očito vide u ponovnom napuhavanju onog istog mjehura koji je nedavno prsnuo, a Europljani ne žele samo ‘business as usual’ nego dublju reformu cjelokupnog sustava, prije svega uz pomoć pomnije i globalno koordinirane regulative

piše Vanja Figenwald
[email protected]

Rijetko su kada dosad viđene toliko iscrpne pripreme kakve Europa prolazi posljednjih tjedana ususret velikom samitu G20 u Londonu zakazanom za 2. travnja. Poput svojevrsnog dana D, od velikoga, združenog iskrcavanja na London očekuje se bar jedno manje čudo, ako ne i više njih, a sve u svrhu učinkovitog plana za spas potonule svjetske ekonomije koja nikako da konačno počne disati bez aparata.

Kao i uvijek, Europljani su krajnje ozbiljno shvatili taj sastanak i zdušno se sastaju na pripremnim tečajevima u očajničkom pokušaju da usklade bar osnovna stajališta te pokušaju ostalim svjetskim silama prezentirati jedinstveno stajalište o ključnim pitanjima koja bi napokon morala dobiti neke funkcionalne i konačne odgovore. Kako sada stvari stoje, dogovor o konkretnim mjerama postići će se, vjerojatno, kad se ekonomija vlastitom inercijom počne oporavljati.

Prvi u seriji važnijih pokušaja usklađivanja odigrao se 9. i 10. ožujka na sastanku ministara financija, gdje je na kraju veći zadatak bio odgovoriti na pljuske iz Amerike, točnije one Lawrencea Summersa, novog ekonomskog gurua Obamina kabineta, nego uskladiti stajališta. A taj je planirani zadatak možda teži sada nego što je bio neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, kad su ratne rane i stara mržnja bile mnogo naglašenije. Europa je na udaru nekoliko različitih problema, od klimanja zajedničkog monetarnog sustava, i to od nešto respektabilnijih članica Irske i Grčke, do sve većeg razdora između stare, Zapadne, i nove, Istočne, Europe, koja je nezadrživo grabila naprijed, ali, kako je sada jasno, na paru, odnosno na tuđem kapitalu i velikom zaduživanju, ovisnosti o izvozu na jedno, europsko tržište te napuhanim ekonomskim pokazateljima s premalim temeljem u realnoj proizvodnji i odgovornoj monnetarno-fiskalnoj politici.

Pacijent na aparatima

Nadalje, nastaju i ozbiljne trzavice između nekoć nerazdvojnih prijatelja, pa tako francuski predsjednik Sarkozy dijeli pljuske susjedima na sve strane jer prema njemu ili troše premalo (Nijemci) ili previše (Britanci). Sto ljudi, sto ćudi, što znači da svaka velika europska ekonomija vidi svoj način izlaska iz krize iako je osnovna inspiracija ista. No to ljude nikad nije spriječilo da se potuku do krvi. Sljedeći problemčić odnosi se na prijetnje protekcionizma, kojeg se svi javno odriču, ali u njega suvereno tonu, što se osjeća i u Europi i u odnosima na globalnoj razini.

I na kraju, kao da sve to nije sasvim dovoljno materijala za stoljetno usklađivanje, Amerikanci uzburkavaju vodu zahtjevima koji Europljane očito iritiraju, i to ne bez razloga. Na spomenutom samitu početkom mjeseca naime, ministri financija vrlo su srčano reagirali na sve češće kritike s druge strane bare da premalo troše i premalo rade na oživljavanju pacijenta. Inače vrlo oštar, Jean-Claude Juncker, luksemburški premijer, objavio je tom prilikom da im se pozivi iz Bijele kuće na izdašnije fiskalne pakete ‘uopće ne sviđaju’.

Sa svoje strane Europljani Amerikancima predbacuju kaos u pripremama za samit zbog formiranja novog kadra u njihovu ministarstvu financija, što je ministar Timothy Geithner, očekivano, odbacio kao neosnovano. To što se i njemu stolac koji još nije stigao ni zagrijati opasno trese dodatno odmaže pokušajima uspostavljanja dijaloga i povjerenja. Dotični je najprije bio na udaru kritika jer je utajio poraz, slučajno ili namjerno, i nije važno, da bi posljednji val zahtjeva za smjenu potaknula njegova spora reakcija na nove isplate masnih bonusa u kompanijama koje preživljavaju novcem poreznih obveznika.

Ad hoc krpanje rupa

Veliki samit već ima razrađenu agendu kojoj se mnogi svjetski mediji mjesecima pomalo podsmjehuju izražavajući veliku sumnju u njezinu ostvarljivost. U Londonu će se svjetski velikani uhvatiti ukoštac s tri ključna problema: fiskalnim i monetarnim mjerama za smirivanje krize (pokretanje bankovnog krvotoka), srednjoročnom reformom regulative te s jačanjem mulilateralnih tijela poput MMF-a (kao medija za izravnu pomoć pogođenima).
Iako postoji nekoliko problema koji proizlaze iz katkad dijametralno različitih pristupa, glavna bitka vodit će se, što je već sada sasvim očito, oko drastično suprotstavljenih kultura i mentaliteta. Amerikanci, narod koji inače ne poznaje mjeru, krenuli su lopatama ubacivati novce u sustav, i to bez ikakva dugoročnijeg plana, bar se zasad tako čini. Europljani pak, oprezniji i poučeni iskustvom stečenim u mnogo duljoj povijesti, inzistiraju na temeljnim promjenama u globalnom financijskom sustavu, dakle dugoročnim i fundamentalnim rješenjima od ad hoc krpanja rupa.

Logika je tu dalekosežnija nego što se čini. Posljednjih mjeseci postaje očito da Amerikanci rješenje svih problema, svakako kratkoročno, vide u ponovnom napuhavanju onog istog mjehura koji je nedavno prsnuo upravo zato što je bio pun zraka, odnosno neutemeljen u realnoj ekonomiji. Opetovano napuhivanje potrošnje može samo ponovno zavrtjeti istu spiralu koja je i dovela do trenutačne situacije, pogotovo ako je ne prati izmijenjeni sustav regulacije, pa se bankari opet zanesu. Razumljivo je stoga da Europljani ne žele samo ‘business as usual’ nego dublju reformu cjelokupnog sustava vrijednosti, prije svega uz pomoć pomnije i globalno koordinirane regulative.

Na posljednjem pripremnom sastanku potkraj ožujka u Bruxellesu Barroso, predsjednik Europske komisije, izveo je mentalnu akrobaciju ustvrdivši da veće probleme neće prouzročiti Europa i Amerika, nego Kina i slične zemlje, koje prema njemu ‘nemaju kulturu zajedničkih pravila’. Teško. Da taj sastanak ne bi ostao baš bez ikakvih rezultata, usputno je dogovoreno i povećanje pomoći MMF-u za borbu protiv krize od 75 milijardi eura iako su neki dužnosnici naznačili brojku od 100 milijardi kao u konačnici realnu, a udvostručen je i fond za zemlje izvan eurozone s 25 na 50 milijardi eura.