Odgovornost za novi ciklus rasta podjednako snose Vlada i HNB

Možemo biti sigurni da podizanje eskontne stope HNB-a s dugo održavanih 4,5 na devet posto nema gotovo nikakva učinka na inflaciju, jer je riječ o promidžbenom indikatoru prema kojem se ne odvijaju transakcije u realnom životu

Piše: Damir Novotny, managing partner,T&MC Group
[email protected]

Iako bi HNB morao znati da ponuda novca nije u izravnoj vezi s ovogodišnjim inflatornim valom, reagirao je dodatnim monetarnim restrikcijama. Iako bi Vlada morala znati da toliko visoka inflacija nije prolazna pojava, nego zrcali ukupno stanje hrvatskoga gospodarstva, reagirala je neprimjerenim mjerama administrativne represije i daljnje fiskalne ekspanzije

Srpanjska stopa inflacije od 8,4 posto u Hrvatskoj, mjerena godišnjim indeksom potrošačkih cijena, dvostruko je viša od stope inflacije u EU. U nekim je zemljama-članicama ta stopa bila viša, u nekima niža, ali harmonizirani je indeks potrošačkih cijena, prema podacima koje objavljuje Eurostat, bio 4,3 posto u cijeloj Uniji, a u eurozoni samo četiri posto. Toliki rast cijena izazvao je veliku zabrinutost Europske središnje banke i ministara financija. Ipak, opće je mišljenje da je EU dobro preživio prvi val globalnog rasta cijena sirovina, energenata i hrane, što se u prvom redu može zahvaliti vrlo robusnom izvoznom sektoru. Iako su realni i monetarni sektor hrvatskoga gospodarstva vrlo usko vezani uz kretanja u privredi EU odnosno u eurozoni, ta povezanost ne može objasniti nagli rast domaćih cijena u prvom polugodištu 2008.

Hrvatska narodna banka, čija je zakonska odgovornost održavanje makroekonomske stabilnosti, vrlo je nervozno reagirala uvelike smanjivši ponudu novca - tako je smanjila kreditnu aktivnost banaka i izravno utjecala na aprecijaciju deviznog tečaja. Ona je pak, u uvjetima velikog rasta uvoznih cijena, naravno, ublažila rast domaćih proizvođačkih cijena. Učinak smanjenja novčane mase od 20-ak posto u odnosu na kraj 2007. za sada je teško procijeniti. Možemo, međutim, biti sigurni u to da podizanje eskontne stope HNB-a s dugo održavanih 4,5 na devet posto nema gotovo nikakva učinka na inflaciju jer je riječ o promidžbenom indikatoru prema kojem se ne odvijaju transakcije u realnom životu. HNB tvrdi da je sa svoje strane napravio sve što je u njegovoj moći i da je sada red na Vladi da povuče potez. Ona je, međutim, reagirala politički, izravno ograničivši rast cijena u zoni svoje odgovornosti i izvršivši indirektan politički pritisak na privatni sektor. O antiinflacijskim mjerama i politici, što se od Vlade očekivalo, nema ni govora.

Toliko visoka inflacija doista je velika prijetnja za hrvatsku ekonomiju. Danas više nema ozbiljnog ekonomista koji bi se zalagao za 'kontroliranu' inflaciju kao mogući poticaj gospodarskom rastu. Za tvrdnju da nema 'dobre' inflacije nagomilalo se mnogo argumenata, tako da je daljnja rasprava potpuno izlišna. Danas možemo samo raspravljati o gornjoj granici rasta cijena iznad koje nacionalno gospodarstvo ulazi u ciklus dugoročne stagnacije (stagflacije). Ima istraživanja koja sugeriraju da bi to mogla biti stopa inflacije od pet posto. Hrvatsko gospodarstvo je, dakle, ljetos ušlo u tu opasnu zonu!

Iako je inflacija u konačnici monetarni fenomen, najnoviji globalni inflatorni val ne dolazi iz monetarne sfere. Potkraj prošloga stoljeća središnji su bankari, naime, postigli konsenzus o tome da se ekspanzivnom monetarnom politikom ne smije dolijevati ulje na vatru, pa je u tom smislu održavanje niske inflacije postavljen kao najviši cilj većine središnjih banaka. Takvo ponašanje emisijskih banaka rezultirao je dugim razdobljem vrlo niske inflacije i niskih kamatnih stopa. Velik rast cijena sirovina i hrane u posljednjih nekoliko godina ne samo da je iznenadio središnje bankare, s obzirom na to da nije izazvan monetarnom ekspanzijom, nego je otvorio niz ozbiljnih pitanja o mogućim antiinflacijskim i prokonjunkturnim mjerama.

Guverneri američkih emisijskih banaka morali su priznati da je očekivani antiinflacijski učinak globalizacije na američku ekonomiju izostao. Otvaranje tržišta Indije, Kine i Brazila, koja imaju mnogo jeftine radne snage i mogu proizvoditi različitu robu za široku potrošnju po vrlo niskim cijenama, trebalo je konkurirati sve većim domaćim troškovima na tržištima razvijenih zapadnih zemalja. Distributivni troškovi, ali i konsolidirana maloprodajna tržišta, gotovo su poništili te učinke. Kriza na financijskim tržištima, o kojima američka ekonomija kao dominatno uslužno gospodarstvo uvelike ovisi, dodatno je utjecalo na smanjenje domaće potražnje kao glavnog generatora rasta. Američka Vlada i središnji bankari odlučili su se za državne intervencije osiguravajući dodatnu likvidnost slomljenim domaćim bankama i odobravajući porezne popuste. Opasnost od ulaska u recesiju američkoga gospodarstva, unatoč tomu što financijskoj krizi još ne vidimo kraja, ipak je, čini se, izbjegnuta.

Europski ministri financija, međutim, vjeruju da 'konjunkturni programi', s kojima je EU u prošlosti imao dosta problema, nisu pravo rješenje i da se ipak može vjerovati konkurentskoj snazi europskih poduzeća na svjetskom tržištu. S druge strane vlade velikih europskih država grade vrlo kompleksne sustave ekonomske politike antistagnacijske prirode i stvaraju pretpostavke zaštite europske ekonomije od vanjskih šokova. U EU se, naime, vodi velika rasprava o štednji energije, povećavanju energetske neovisnosti, razvoju alternativnih kanala nabave i alternativnim izvorima energije. Najnovija politička nestabilnost u odnosima Zapada i Rusije u tom smislu zasigurno ne odgovara vladama velikih europskih zemalja jer nova energetska strategija još se može opisati kao 'radovi u tijeku'.

Nagli rast cijena hrvatska je Vlada pokušala objasniti utjecaj globalne inflacije. Svjetsko je tržište 2007. doista doživjelo tektonske poremećaje koji izazvali veliku neravnotežu. Ako se rast cijena sirove nafte i drugih sirovina u velikoj mjeri može objasniti napuhivanjem balona na robnim burzama, dakle špekulacijama terminskim ugovorima na temelju očekivanja nastavka rasta potražnje s kineskog i indijskog tržišta, rast cijena hrane strukturni je problem. Promjene prehrambenih navika u sve većim ekonomijama Istoka izazvao je rast potražnje na koji strana ponuda ne može reagirati u kratkom roku. Vidimo koliko je u Hrvatskoj teško unaprijediti proizvodnju hrane unatoč više nego dobrim prirodnim pretpostavkama. Ako se inflatorni balon sirove nafte donekle ispuhao pa se može očekivati i daljnji pad cijena jer je tržište odlično opskrbljeno, a potražnja stagnira, cijene hrane zasigurno će rasti tijekom dugog razdoblja.

Hrvatska inflacija, međutim, ima tek djelomično veze s globalnim cijenama. Gotovo je nemoguće objasniti rast cijena pšenice veći od 60 posto u odnosu na 2007. unatoč odličnoj ovogodišnjoj žetvi i velikim viškovima. Potrošačke su cijene nafte i derivata rasle, ali ni približno kao u zemljama EU, pa se rast prehrambenih proizvoda i drugih roba svakodnevne potrošnje ne može objasniti utjecajem naftnog šoka. Inflacija također nije došla s monetarne strane jer je HNB dodatno 'stegnuo' monetarnu politiku. Riječ je, zapravo, o tome da u hrvatskoj ekonomiji postoje duboki strukturni problemi koji su na prve znakove inflacije isplivali na površinu i manifestirali se prekomjernim rastom cijena. Inflacija će potkraj godine izgubiti na dinamici, ali i dalje će biti visoka, pa zasigurno nije samo prolazna nevera, nego se postavlja kao najvažnije pitanje za sve nositelje ekonomske politike.

Iako bi HNB morao znati da je mnogo dokaza da ponuda novca nije u izravnoj vezi s ovogodišnjim inflatornim valom, reagirao je dodatnim monetarnim restrikcijama. Iako bi Vlada morala znati da toliko visoka inflacija nije prolazna pojava, nego da zrcali ukupno stanje hrvatskoga gospodarstva, reagirala je neprimjerenim mjerama administrativne represije i daljnje fiskalne ekspanzije. Punu odgovornost za borbu protiv inflacije i otvaranje novog ciklusa gospodarskog rasta podjednako snose Vlada i HNB. Petogodišnji je ciklus relativno snažnog ekonomskog rasta u Hrvatskoj, utemeljen na rastu javne i privatne potrošnje, iza nas. Za otvaranje novog ciklusa ipak treba znatno više od javnih radova i uvoza automobila.

Potrebne su nove velike investicije u industrijskom sektoru, poput onih kakve ovih dana, primjerice, realizira srbijanska Vlada na ruinama automobilske industrije u Kragujevcu. Potrebne su investicije u prerađivačkoj industriji i agrarnoj infrastrukturi koja neće obuhvatiti samo prometnice nego, prije svega, skladišne kapacitete. Potreban je duboki zaokret u agrarnoj politici kojom se javni novac uporno prebacuje u korist onih poljoprivrednih proizvođača kojima rast domaće agrarne proizvodnje nije prioritet. Potreban je također brz i radikalan zaokret u industrijskoj politici kojom se uporno saniraju domaća brodogradilišta i željeznice. Ali, prije svega, Vlada se treba okrenuti štednji i prestati financirati nikada dovršene trase autocesta. HNB sa svoje strane mora promijeniti smjer monetarne politike: restriktivne monetarne politike i restrikcije kreditne ekspanzije banaka nisu utjecale niti danas mogu utjecati na inflaciju. Upravo suprotno! Novca, jednostavno, mora biti dovoljno za one koji investiraju i stvaraju nove vrijednosti, ali ne i za one koji troše vrijednosti koje netko u budućnosti tek treba stvoriti.