Oduzeti novac državnim gubitašima i dati ga izabranim poduzetnicima

Poduzetnici koji imaju proizvode za izvoz moraju biti u prednosti i treba im pomagati. Izabranim poduzećima valja omogućiti da lakše dođu do proizvodnih prostora, a u realizaciju programa izvoza nužno je uključiti i razne državne institucije

Piše: Marijan Ožanić, direktor Tehnološkog parka Zagreb

Stalni robni deficit i premali izvoz trebali bi označiti zvono na uzbunu. Ako nam je u 6 mjeseci uvoz za oko 5 milijardi dolara veći od izvoza, to znači da mnoga poduzeća nisu konkurentna i da nisu izvozno sposobna. Čak i Grad Zagreb, nekad središte izvozne industrije, bilježi u tom razdoblju uvoz veći od izvoza nekoliko milijardi dolara. Analiziramo li strukturu izvoza, vidimo da najveći izvoz, od gotovo 13,4 posto, čini brodogradnja, koja je desetljećima veliki gubitaš. Treba li nam takav izvoz?

Niti strane investicije ne donose očekivane rezultate. Iz svega može se zaključiti da moramo još brže iskoračiti na mnogim područjima. Trebamo snažno povećati izvoz, povećati broj poduzeća s konkurentnim proizvodima na svjetskom tržištu i smanjiti uvoz. Poduzetnici su pritom veliki potencijal. Možemo li nešto učiniti ? Postoji stara mudrost: 'Ako mislima želite pokrenuti brdo, uspjet ćete. Samo to trebate iskreno i jako željeti'. I naša bi se konkurentnost povećala da to stvarno želimo i da na tome radimo.

O konkurentnosti i izvozu mnogo se govori, a ponajviše oni koji nikad nisu sudjelovali u procesu stvaranja konkurentnog proizvoda. I dalje se nagrađuju uvoznici, uvozni lobi je neuništiv, a mali referentići u nabavama državnih poduzeća iznalaze sve moguće načine da forsiraju uvoz i ne plaćaju domaćim poduzetnicima. Institucije koje bi trebale služiti poduzetnicima i cijelom gospodarstvu same su sebi svrhom, putuju svijetom, Amerikama, Kinom, Dubajima, savršeno zadovoljne sa sobom. Poduzetnik mora biti sretan kad razne institucijske veličine uopće pristanu s njim razgovarati. I dalje se golem novac slijeva u 'bunar bez dna' poljoprivrede, brodogradnje, HŽ-a i raznih željezara.

Zato je nužan radikalan zaokret i nova razvojna paradigma te odlučna promjena dosadašnjega uvriježenog načina razmišljanja. Nužno je i povećati broj izvoznika. Naravno, nakon tih (možda i idealističkih) prijedloga, svim će se zastupnicima liberalnog tržišta i moćnog uvoznog lobija dići kosa na glavi. Državna poduzeća moraju pomagati razvoj poduzetništva: Ivica Todorić, kao privatnik, može sa svojim novcem raditi što hoće i kupovati od Japanaca, Kineza ili od Marsijanaca. Međutim, poduzeća u državnom vlasništvu, a pogotovo ona koja dobivaju stalnu novčanu potporu, ne mogu kupovati od koga god hoće, makar u to bila uključena i povjerenstva za nabavu.

Posve je nezamislivo da Konzum kupuje Donat vodu umjesto Jamnice, ali je posve normalno, s pričama o slobodnom tržištu (kakvog nema nigdje u svijetu), da državna poduzeća radije kupuju stranu robu nego domaću. A kupnja stranog proizvoda znači nekoliko naših radnih mjesta manje. Na 'opravdanje' da domaća roba nije dovoljno kvalitetna, treba im odgovoriti: 'A što ste dosad učinili da se ta kvaliteta poboljša?' Velika državna poduzeća trebaju poticati razvoj našeg poduzetništva i svojim novcem sufinancirati razvoj proizvoda, prototipove i testiranja te kupovati takve proizvode. Tako je narasla i finska Nokia. Da bi se neki proizvod mogao pojaviti na stranom tržištu, najprije se mora provjeriti i dokazati na domaćemu.

To mu je prva referencija. Poduzetnik može ostvariti ozbiljan rast jedino ako dobije ozbiljnu narudžbu. A država je još veliki poslodavac, vlasnik velikog dijela našega gospodarstva i najveći naručitelj. Sve češće čujemo europske predsjednike kako govore o nacionalnim interesima u svom gospodarstvu. Francuska i Italija prednjače u 'gospodarskom patriotizmu'. I Clinton nas je došao u Hrvatsku nagovoriti da kupimo Boeinge, jer je znao da time zapošljava američke radnike. Nažalost, malo je dobrih primjera velikih državnih poduzeća koja potiču razvoj našega gospodarstva i poduzetništva. Zato je loših primjera jako, jako mnogo.

Treba izabrati 10 ili 100 poduzetnika s potencijalom za izvoz. Zašto ne bismo imali hrabrosti izabrati 10 ili 1000 poduzetnika s konkurentnim proizvodima i s potencijalom za izvoz i pomagati im da rastu i razvijaju se. Izabrane poduzetnike treba neposredno pomagati ovisno o programima i potrebama koje će sami definirati. Naravno, uz obvezu da nakon toga zaposle određeni broj radnika, da ostvare izvoz, itd. Nisu sva poduzeća ista i ne zaslužuju isti tretman. I evo nas kod zanimljivog fenomena. Naša javnost prihvaća činjenicu da su razni konobari, šoferi i slični preko noći postali milijarderi, da imaju skupe jahte i 'špilaju' uvažene članove društva, da razni mladci obrijane glave voze ferrarije, da se puste milijarde godinama slijevaju u razne državne gubitaše, da razni menadžeri koji su upropastili poduzeća imaju plaće iznad 100.000 kuna na mjesec i da si 'rihtaju' milijunske bonuse na kraju godine, da strane kompanije mogu dobiti besplatno zemljište i biti oslobođene poreza i slično.

Ali, svi bi smatrali krajnje neprihvatljivim da neki mali poduzetnik, s golemim potencijalom za rast, razvoj i izvoz svojih inovativnih, high-tech proizvoda, dobije na korištenje neiskorišteni proizvodni prostor od 1.000 četvornih metara, makar nakon toga i zaposlio 100 radnika.
- Zar da Juri pomažemo da se obogati, nek’ si sam financira kupnju prostora! Ako mogu razni trgovci, uvoznici, sklapatelji računala graditi svoje poslovne prostore, može i on. Svi moraju biti jednaki - riječi su ljudi koji nemaju pojma što znači i koliko stoji razvoj proizvoda, izrada prototipova, probna proizvodnja, ispitivanje, marketing i nastup na svjetskom tržištu. Oni ne znaju da ako gradiš poslovni prostor, nemaš novca za razvoj proizvoda, marketing, prestaješ biti konkurentan i možeš nestati s tržišta. I da svi nisu jednaki.

Oni koji imaju proizvode za izvoz moraju biti u prednosti i treba im pomagati. Izabranim poduzećima treba omogućiti da lakše dođu do proizvodnih prostora, a u realizaciju programa izvoza uključiti i razne državne institucije, od naših veleposlanstava do komora, da izravno rade za poduzetnike. Uspjeh tih institucija mora se mjeriti rastom koji su poduzetnici ostvarili. Pravi iskorak dogodit će se tek ona kada predsjednik neke institucije dođe poduzetniku i kaže mu: 'Dragi gospodine Pero, recite mi što bismo mi trebali napraviti da biste vi uspjeli na svjetskom tržištu.' Dok se to ne dogodi, neću vjerovati da institucije stvarno rade svoj posao u službi razvoja gospodarstva.

Nužno je eliminirati nelikvidnost. Novac je kisik gospodarstva, bez njega biznis nije moguć. Ne možete roniocu uzeti bocu s kisikom i reći mu: 'Ne možeš dobiti kisik za disanje, moraš se nekako snaći. Ali, samo da znaš kakav smo ti dobar obrazovni program za ronjenje s domjenkom na kraju pripremili.' Bez kisika se nitko ne može snaći i preživjeti, jednostavno će se utopiti. Ako poduzetnik ne može u kratkom roku dobiti svoj novac, svi ostali programi poticanja poduzetništva postaju besmisleni. Potpuno je neopravdano i nedopušteno da npr. HŽ kupuje skupe nagibne vlakove, a ne plaća svojim domaćim dobavljačima. I mnoga velika privatna poduzeća svoj rast i razvoj temelje velikim dijelom i na tome da ne plaćaju malim poduzetnicima.

Za nelikvidnost nema opravdanja i treba je eliminirati. Pa, makar to značilo zaustaviti i atraktivnu gradnju autoputa. Dosta je financiranja vječnih državnih gubitaša. Veliki se novac slijeva u vreće bez dna, umjesto u razvoj i povećanu konkurentnost. Zbog toga vječni gubitaši nemaju potrebu mijenjati se, učinkovito restrukturirati, napraviti radikalne rezove u poslovanju ili otići u stečaj. Potpore redovno stižu, gubici se pokrivaju, a plaće isplaćuju. I zašto bi se opterećivali nekim promjenama u ponašanju! Taj problem traje desetljećima bez ikakva napretka, osim što stalno slušamo o programima koji traže sve više novca. S takvim problemima suočila se i Margaret Tacher na početku svog mandata. No, ona je imala hrabrosti napraviti radikalne rezove i uz pomoć svog think tanka oblikovati novo uspješno gospodarstvo na mjestu posrnule, zastarjele industrije.

Razvojne institucije treba osposobiti za rješavanje problema razvoja. U ovim turbulentnim vremenima, kad se stvaralo novo društvo, novo gospodarstvo, zakazali su i akademska zajednica i naši znanstvenici. Nije napisana nijedna knjiga koja bi mogla poslužiti kao podloga za definiranje strategije novog razvoja, privatizacije i restrukturiranja gospodarstva. Treba se jednostavno udaljiti od udobnoga virtualnog svijeta i anketarskih istraživanja, ući u pravi život, u poduzeća, među ljude, u radionice, u proces razvoja proizvoda, u proizvodne laboratorije. Vrhunski kirurzi rade u operacijskim dvoranama, poprskani krvlju, a ne samo sjedeći pred ekranom računala ili samo provodeći nekakve ankete. Novo društvo i poduzeća trebaju znanje, ali ono koje se može upotrijebiti. Teško je realizirati takav novi pristup, jer bi on izazvao otpor i revolt mnogih, od uvoznog lobija do sindikata, institucija i mnogih znanstvenika. Ipak, vrijedi pokušati. Ako iskreno želimo ostvariti konkurentno, izvozno gospodarstvo.