Pakt o konkurentnosti neugodno zaobilazi članice koje su izvan eurozone

Prošlotjedni summit vođa EU u Bruxellesu pokazao je da mnoge države nisu spremne tek tako ‘leći’ i potpisati sve što im Pariz i Berlin predstave. Prihvaćanje predloženih šest točaka značilo bi de facto kreiranje fiskalne unije i daljnje jačanje federalističkog koncepta EU, na što mnogi nisu spremni.

Piše: Vanja Figenwald
[email protected]

Prognoza napisana u ovim recima prije nekoliko godina, da će kriza vjerojatno sama proći dok se europski lideri budu dogovarali, iz tjedna u tjedan djeluje sve manje šaljivo, sve više realno. Recesija je došla i prošla, a Europljani se i dalje pokušavaju dogovoriti, nekad i oko dogovora, pa ni prošlotjedni summit vođa u Bruxellesu nije bio iznimka. Osovina Pariz - Berlin naišla je na prve ozbiljnije zapreke, što se uostalom i očekivalo u društvu 27, odnosno 17, zainteresiranih strana. Nametati rješenja može se ipak samo određeno vrijeme. Nakon što su uspješno ispratili krizu dugim razgovorima i pustim planovima, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njemačka kancelarka Angela Merkel posljednjih su se tjedana bacili na novi omiljeni projekt, pakt o konkurentnosti, platformu za nov način koordiniranja ekonomske politike eurozone, nastavivši tako sve očitije isključivanje deset zemalja izvan eurozone. U ovom slučaju čak su i unutar dosad čeličnog saveza nastale prve pukotine sa sasvim neočekivanim posljedicama. Teško je, primjerice, vjerovati u francusku predanost svakome od prijedloga ako se zna da su jedva progurali dizanje starosne mirovine na 62 godine.
Nijemci, pak, ne pokazuju znakove odustajanja i na francusko meškoljenje i slabo prikrivenu nelagodu odgovaraju neočekivanim zatopljavanjem prema do jučer u Uniji marginaliziranoj Britaniji. Otkad je britanski premijer David Cameron prihvatio kancelarkinu novu mantru o propalom multikulturalizmu, dodatno ju je zaoštrio za domaće potrebe i pokazao afinitet prema rješavanju problema bilateralno umjesto multilateralno, premijer i kancelarka naglo su otkrili zajedničke osobine. Analitičari kažu kako je posljedica toga Cameronovo zagovaranje stabilnosti eura i Merkeličino izbjegavanje dizanja rasprave o jačoj integraciji na razinu cijele Unije, odnosno sve jasnije zadržavanje na razini eurozone u kojoj Britanija nije.  

Pobuna protiv Merkel
Sastanak na vrhu otkrio je neslaganje niza članica s onime što su Merkel i Sarkozy naumili, iako bi bilo točnije reći s onime što je Merkel, sve istaknutiji član dvojca, zamislila. Bit novog europskog koncepta je bliže i rigoroznije koordiniranje ekonomskih politika, što je izravna posljedica problema eurozone i zajedničke valute. Očekivano, mnogi su ovdje odlučili povući crtu i otvoreno se usprotiviti petljanju po svojim financijama, socijalnoj politici i ostalim vrlo intimnim stvarima. Cijeli susret bio je toliko neefikasan da nije načelno dogovoreno ni ono što nije trebalo biti poseban problem, širenje instrumenata postojećeg Fonda za stabilnost. Ionako razvodnjena prva verzija u kojoj se govori o ‘većoj fleksibilnosti’ fonda, dodatno je oslabljena u konačnim zaključcima omogućavanjem ‘potrebne efikasnosti’.
Najveći je bunt, prenose mediji, izazvao pokušaj nametanja obvezujućih pravila za mirovinske politike (Merkel je naumila prisiliti sve članice na dizanje dobne granice na 67 godina), poreze i proračunske politike. Kada bi trebalo maksimalno pojednostavniti izvor nesuglasja, moglo bi se reći kako su mnoge članice odbile prisilno ponjemčivanje svojih ekonomija.
Naime, i letimičan pogled na spomenuti prijedlog otkriva njemački rukopis na svim bitnim pitanjima. Za razliku od prijašnjih, manjih neslaganja, ovo agresivno nametanje njemačkog modela kod mnogih je izazvalo pravi mali bunt, kao u slučaju belgijskog premijera Yvesa Letermea koji je izjavio da se aposlutno ne slaže s predloženim. Iako iza zatvorenih vrata, mediji su saznali da popis pobunjenika uključuje oko polovice članica, među njima i tradicionalno Njemačkoj naklonjene Austriju i Nizozemsku. Drugi izvor neslaganja je i sve veće raslojavanje 17 članica eurozone i preostalih članica EU koje ne dijele zajedničku valutu. Sve se više dobiva dojam da su ovi drugi više-manje statirali u raspravi mahom posvećenoj posrnulom euru i zemljama kojih se to tiče, a to potvrđuje i istup poljskog premijera Donalda Tuska, koji je prigovorio upravo u tom kontekstu ustvrdivši kako se Unija sve više dijeli na dva tabora. 

Raslojavanje Unije
Bit pakta čini šest prijedloga redom usmjerenih na niveliranje i usklađivanje poreznih i mirovinskih sustava, ukidanje indeksiranja plaća, unošenje ustavnih amandmana na dopuštenu razinu zaduženosti, međusobno priznavanje diploma i uspostavljanje nacionalnih režima za upravljanje problematičnim bankama. Usuglašeno zapravo nije ništa od navedenog i u poznatoj maniri pokušaj postizanja dogovora ostavljen je za službeni summit u ožujku. U tu svrhu sastanak održan prošli petak već je prikazan kao više neformalna razmjena mišljenja od koje se nije ni očekivalo donošenje obvezujućih zaključaka. Ipak, prikazana razina nesloge veća je od uobičajene i čini dogovor u ožujku težim nego što se pretpostavljalo. Dva su ključna problema u srži razdora i oba su veoma ozbiljna. Očito je da mnoge države nisu spremne tek tako ‘leći’ i jednostavno potpisati sve što im Pariz i Berlin predstave, u čemu nemalu ulogu igra i forma, ne samo sadržaj. Prihvaćanje predloženih šest točaka značilo bi de facto kreiranje fiskalne unije i daljnje jačanje federalističkog koncepta EU, na što mnogi nisu spremni, ali uzrok glasnog opiranja je i način na koji se u posljednje vrijeme vode poslovi Unije. Sasvim neskriveno preuzimanje uzdi sa strane Njemačke i Francuske uzrokuje rastuće nezadovoljstvo svih ostalih.  To ima i indirektne veze s drugim problemom - razdvajanjem Unije na dva kolosijeka, što je jedan od tradicionalnih strahova. Nije ovo prvi put da se neki poigravaju idejom raslojavanja integracije na više entiteta s različitim mehanizmima i brzinama, što može imati kratkoročne koristi, ali bi dugoročno moglo izazvati neželjene posljedice. U svojoj ne baš kratkoj povijesti EU nije bio nikad bliže faktičnom odvajanju u različite razine funkcioniranja. Problemi eurozone postali su zapravo jedina tema, sve ostalo već je mjesecima od drugorazredne važnosti.