Preuveliča li se vrijednost spora, u slučaju gubitka parnice troškovi mogu biti golemi

Troškovi sudskog postupka obračunavaju se prema vrijednosti spora, pa se često u praksi događa da se ta vrijednost određuje sa 101.000 kuna da bi se imalo pravo na reviziju, a da zastupanje ipak ne bude preskupo

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Svagdje su u svijetu troškovi parničnog postupka stvar koju se vrlo ozbiljno shvaća i o kojoj se pomno promišlja prije nego što se netko upusti u postupak. Drugim riječima, to je važan čimbenik koji koji se mora uzeti u poslovnu kalkulaciju kao i bilo koji drugi, primjerice trošak prijevoza, hotela i sličnog. U Hrvatskoj to, prema svemu sudeći, baš i nije praksa, pa često čitamo o tome kako je netko vodio spor građanskopravni spor dugo godina i na kraju je, umjesto da dobije odšetu, još morao platiti i troškove postupka. Očito je da se o tom problemu ne razmišlja i ne zna dovoljno, pa se u sporove upušta bez prave računice.

Osnovno je pravilo da svaka stranka u postupku, tužitelj i tuženik, prethodno, dakle za vrijeme postupka, sama snosi svoje troškove. To za svaku stranku znači troškove zastupanja (ako angažira odvjetnika, što može, ali i ne mora u parničnim postupcima) i troškove sudske pristojbe te eventualnog vještačenja i sličnih dodatnih troškova, koji mogu biti zanemarivi, ali i veoma visoki, i ne ovise o vrijednosti spora, pa za vrlo malu vrijednost spora trošak vještačenja može biti vrlo velik.

Dogovoreni postotak odvjetniku i troškovi

Pravilo je da se troškovi sudskog postupka obračunavaju prema vrijednosti spora. To je veoma jednostavno kad je riječ o novčanom zahtjevu, jer ako se zahtijeva naknada štete od 1.000.000 kuna, upravo je taj novčani iznos i vrijednost predmeta spora. Međutim, ako je riječ o nečemu drugom, tužitelj je prilično slobodan sâm odrediti tu vrijednost, pri čemu protustranka i sud to mogu osporavati, ali samo na prvom ročištu, prije nego što se stranke upuste u raspravljanje.

U odnosu na trošak zastupanja stranka se može dogovoriti s odvjetnikom ili ništa posebno ne dogovarati. Ako nema posebnog dogovora, primjenjuje se posebna tarifa za rad odvjetnika i poslije svakog ročišta ili druge radnje odvjetnik ima pravo ispostaviti račun za učinjeno. Međutim, stranka može ugovoriti plaćanje odvjetnika u postotku od ostvarenoga, što nije rijetkost, pri čemu je mogući raspon ograničen na 30 posto. Svaka bi stranka pri tome trebala jasno ugovoriti uključuje li dogovoreni postotak ili ne uključuje i parnični trošak koji se dosudi sudskom odlukom. Naime, događa se da nastane nesporazum: da stranka misli da joj, kad plati dogovoreni postotak, pripada parnični trošak, a odvjetnik obrnuto. Srednje je rješenje da se parnični trošak doda ostvarenom u parnici i da se od toga plati postotak. Međutim, sve to veoma je jednostavno ako se u parnici uspije, složeno uspije li se djelomično te vrlo složeno ako se parnicu u cijelosti izgubi.

Dosuditi ne znači i naplatiti

Sljedeće je pravilo da sudske troškove (zastupanje, pristojba, vještačenje...) snosi onaj tko postupak izgubi. Djeluje vrlo jednostavno, ali u praksi baš i nije tako. Bitne su pri tome dvije stvari: prva je da to što je trošak dosuđen sudskom odlukom još ne znači ni da je naplaćen, ali ni da će ikada biti naplaćen. Naime, veliki su problemi s naplatom i s pravnim i s fizičkim osobama. Mnoge fizičke osobe manipuliraju i njihova se imovina vodi na tuđa imena, čemu u slučaju nekretnina pogoduje i još nesređeno stanje zemljišnih knjiga. Dodatno, u hrvatskom pravu još ne postoji, za razliku od mnogih modernih stranih prava, institut bankrota fizičke osobe, a, nažalost, postoji praksa u kojoj netko tko je prema svim vidljivim pojavnostima vrlo bogata osoba (živi u luksuznom stanu, vozi luksuzni automobil, ljetuje i zimuje na elitnim odredištima, odijeva se u najskupljim trgovinama...) formalno istodobno ima status socijalnog problema.

U slučaju pravnih osoba, posebno i zbog samo iznimne i u praksi vrlo rijetke odgovornosti vlasnika i direktora njihovom osobnom imovinom, stečaj je često sračunati bijeg od vjerovnika, nakon što se prije toga imovina 'razumno' rasporedi. Čak i kad nema zloporabe, već i to što postupci u pravilu vrlo dugo traju (ne samo godinama nego i desetljećima), objektivno povećava izglede za, a dogodi li se to, vođenje parnice gubi svaki smisao.

Što kad je presuda pola-pola

Također nije pravilo da jedna strana u cijelosti izgubi, a druga dobije parnicu. To se često događa u vlasničkim sporovima, ali, primjerice, u naknadi štete to je prava rijetkost. U vlasničkim i sličnim sporovima ipak se protiv jednog tuženika može lako uspjeti, a protiv drugog ne, što u slučaju npr. otvaranja nužnog prolaza ili spora u vezi s etažiranjem može značiti da se ne uspije protiv pet tuženika, a protiv drugih uspije. Kad je riječ o troškovima, to može biti katastrofalno rješenje, a generalno je teško, u pravilu i nemoguće, u cijelosti predvidjeti što će se sve u postupku događati. Primjerice, s time je povezano i pitanje bračne i izvanbračne stečevine ne samo u obiteljskom nego i u nasljednom pravu.

U postupcima naknade štete pravilo je da tužitelj previsoko procijeni štetu i/ili da sud zaključi da je riječ o tzv. podijeljenoj odgovornosti, a to znači da je i druga strana pridonijela nastanku štete. U oba slučaja tužbeni se zahtjev ne prihvaća u cijelosti, nego djelomično, što znači da je tužitelj s dijelom svojeg zahtijeva uspio, a s dijelom nije, i u tom drugom dijelu izgubio je parnicu. Pri tome treba itekako voditi računa i o tome da na suprotnoj strani može biti jedna, ali i više osoba, i svaka je ovlaštena angažirati odvjetnika i za to dovbiti odšteu ako u postupku uspije.
U nedavnom je postupku tužitelj tražio naknadu neimovinske štete od 700.000 kuna. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev za 50 posto, dakle za 350.000,00 kuna, a za drugih je 50 posto, dakle za drugi tužbeni zahtjev, odbijen. Ako su obje strane imale odvjetnike, to znači da će svaka snositi trošak svojeg odvjetnika - riječ je o trošku većem od 100.000 kuna, što nije zanemarivo. U slučaju da tužitelj nije imao odvjetnika, a tuženik ga je imao, to bi značilo da bi se tužitelju priznalo 50.000 kuna troška, a ako bi bilo obrnuto, tuženiku bi se priznalo 50.000 kuna troška. Očito je da je vrlo razumno angažirati odvjetnika, to više postigne li se sporazum prema kojem trošak ovisi o uspjehu u parnici.

Nema univerzalnog savjeta

U drugom je postupku tužitelj tužio za naknadu štete (također je bila riječ o neimovinskoj šteti, koja od prvog siječnja 2006. pripada i pravnim osobama) koja je višestruko premašivala iznose koji se u praksi priznaju za te slučajeve - posljedica je bila da je uspio s tužbom u dijelu od 50.000 kuna (što je bilo razumno očekivati), a odbijen je u dijelu od 950.000 kuna, i obvezan je drugoj strani nadoknaditi parnični trošak u visini od 250.000 kuna, što stvarno znači da je parnicu izgubio ili da ga je stajala 200.000 kuna.

U trećem, u medijima veoma razvikanom, postupku tužitelj je obvezan platiti trošak od više milijuna kuna (odbijen je u cijelosti), a u četvrtom je država izgubila vrlo vrijedan postupak u postupku arbitraže. Vrlo je bitno uočiti da nije lako pravilno postaviti tužbeni zahtjev, i svaka bi stranka trebala tražiti da to napravi stručnjak, naravno pod uvjetom pune informiranosti. U praksi se katkad daju pogrešni ili bar nepotpuni podaci odvjetniku, ali imože se dogoditi i da odvjetnik na sebe preuzme ulogu koja mu ne pripada - umjesto da predlaže i objašnjava, sâm odredi visinu tužbenog zahtijeva.

Teško je dati savjet koji bi bio univerzalno prikladan. Ipak, osnovno je iscrpno se informirati o troškovima svojeg odvjetnika i pokušati postići rješenje ovisno o uspjehu te, ako ste tužitelj, biti vrlo oprezan s određivanjem vrijednosti predmeta spora. U praksi se ta vrijednost često određuje sa 101.000 kuna da bi se imalo pravo na reviziju, a da zastupanje ipak ne bude preskupo. Iako stranke nisu u položaju nametati sudu stvari poput, primjerice, koliko će se svjedoka saslušati na jednom ročištu, nije svejedno (s aspekta troškova) hoće li se održati dva ročišta ili dvadeset dva. Posebno je važan oprez u postupcima kao što je onaj pred Upravnim sudom ili Ustavnim sudom, gdje vlada uvjerenje da su troškovi ili nikakvi ili vrlo mali - to je tako u odnosu na pristojbe, ali ne i u odnosu na zastupanje, pa se može dogoditi da u jednom upravnom sporu protiv određivanja porezne obveze trošak samo sastavljanja upravne tužbe bude vrlo velik.