Rast cijena nafte utječe na usporavanje rasta BDP-a i veću inflaciju

Prema napravljenoj analizi  rast cijene nafte utječe na usporavanje rasta hrvatskog BDP-a za 1,5 do 2,5 posto, odnosno od 500 do 900 milijuna dolara na godinu

        Nafta je specifična roba, jer je jedinstvena što se tiče njezina utjecaja na sve zemlje i čitavu svjetsku ekonomiju prilikom svake promjene njezine cijene. O cijeni nafte ovisne su sve ekonomije - manje ovisne onih industrijski razvijenih zemalja, a više novonastale tržišne ekonomije i siromašne zemlje. Ovisno o kojoj je zemlji riječ, razlikuju se i posljedice rasta cijene nafte na njezin  BDP. Tako  prema napravljenoj analizi  rast cijene nafte utječe na usporavanje rasta hrvatskog BDP-a za 1,5 do 2,5 posto, odnosno od 500 do 900 milijuna dolara na godinu.  Bolja situacija nije niti s drugim zemljama. U EU rast cijene nafte usporava rast za 0,9 do 2,6 posto, SAD od 0,8 do 2,2 posto, Kine od 1,3 do 3,8 posto, Japana 0,9 do 2,4 posto, te srednje Europe od 1,1 do 2,9 posto.

Ukupna svjetska ekonomija trpi zbog rasta cijene nafte za 0,9 do 2,5 posto manjeg BDP-a. Uz BDP, negativni su učinci automatski utječu i na inflaciju, kamatne stope, slabiju gospodarsku aktivnost....Prema analizi za prošlu godinu, rast cijene nafte utjecao je na hrvatsko gospodarstvo smanjenjem BDP-a za 2,2 posto, povećanjem potrošačkih cijena za oko 0,39 posto, dok se je prema procjenama vanjskotrgovinska bilanca pogoršala za oko 5 do 6 posto, što iznosi oko 4 milijardi kuna. Negativni saldo uvoza energije porastao je za 70 posto. Gledajući posljedice na poduzetnički sektor najviše  zbog 10 postotnog rasta cijene energije troškove povećava sektor opskrbe električne energije, plina i vode, zatim obrazovanje, pa prijevoz, skladištenje i veze,  hoteli i resorani, rudarstvo i vađenje, te prerađivačka industrija.

Odnosno rast cijene energije od 10 posto povećava gubitak najosjetljivih sektora za 1,1 milijardi kuna ili 8 posto dobiti prije oporezivanja. Najmanji utjecaj na troškove rast cijene energije ima na sektor financijskog poslovanja. Opasnosti koje bi mogli uslijediti jesu pad proizvodnje i zaposlenosti, rast cijena i inozemnog duga, stoji u analizi. Kao moguća rješenja, stručnjaci koji su sudjelovali u izradi analize predlažu supstituciju uvoza energije izgradnjom domaćih izvora, odnosno smanjenjem uvozne ovisnosti. Zatim zamjenom skupih izvora jeftinijima, povećanjem energetske učinkovitosti, programom štednje energije, te kompenzacijom dohotka siromašnim skupinama stanovništva. U tome bi nam mogao poslužiti primjer SAD-a koji je izradio Nacionalni energetski program, a u kojemu se navode upravo neki od spomenutih prijedloga. Ili pak Novog Zelanda koji je donio Akcijski plan.

U njemu se kroz primjerice poboljšani način vožnje i korištenje vozila, djeljenjem vozila s drugim osobama, zamjenom vožnje osobnim vozilom s autobusom, zamjenom vožnje osobnim vozilom zbog potrebnog susreta i komunikacije s drugim oblicima komunikacije poput telekomunikacijskih ili internetskih i sl. želi uštedjeti potrošnja energije u prometu za 19 posto, što donosi uštedu od 7,6 posto i smanjuje štetnu emisiju za 8,5 posto. Uspoređujući s 1996. godinom cijena barela sirove nafte porasla je za oko 50 dolara. Krajem devedesetih godina pala je , no od tada, s manjim oscilacijama prisutan je stalan rast cijene barela nafte.

Od energenata potrebnih za potrošnju, naša je zemlja jedino u manjem omjeru ovisna o uvozu električne energije, 20 posto, dok se ostalo apsorbira iz domaćih izvora. S oko 55 posto pokrivamo potražnju za plinom iz domaćih izvora, dok u slučaju nafte domaći izvori pokrivaju 20 posto potražnje, a 80 posto nafte se uvozi. U našoj zemji najveći dio  potrošnje energije u godini 2003. odnosio se je na opću potrošnju, 49 posto, 30 posto na promet, dok se je 21 posto energije trošilo u industriji.

Najveći dio energije koja se troši u prometu, čak 90 posto, odnosi se na cestovni promet. Ostalih deset čine željeznički, zračni, pomorski te javni promet. Među gorivima, najveća je potrošnja tekućih goriva, 49 posto, 19 posto čini potrošnju električne energije, dok se 16 posto odnosi na potrošnju plina.Kućanstva su najveći potrošači energije, sa 65 posto,  slijedi uslužni sektor s 22 posto, a zatim graditeljstvo i poljoprivreda.  (Lidija Kiseljak)