Slovačka Podbrezova poželjan kupac u Sisku, 15 kompanija obilazi Split

Patuljci koji na globalno rastućem tržištu traže svoje mjesto pod suncem, rečenica je koja bi mogla opisati željezare s područja bivše Jugoslavije, koje se svaka zasebno prodaju, ali istovremeno

Piše: Dragana Radusinović
[email protected]

Svakako, 'patuljci' u ovom slučaju nije negativan epitet, jer 40 posto svjetskog tržišta čelika drže male željezare, među kojima su i hrvatske. Igrom slučaja, na ruku im idu svjetski trendovi u industriji čelika, koji predviđaju nekoliko godina vrlo živahne aktivnosti u smislu preuzimanja i spajanja. Željezara Split, Valjaonica cijevi Sisak, holding Slovenskih željezara i Željezara Nikšić traže kupce, pa se kroz poslovne krugove provukla ideja da bi se za željezare koje su nekada za bivše države bile povezane mogao naći isti kupac. Danas je ipak takav scenarij gotovo nemoguć, barem prema riječima profesora Ante Markotića, autora šest studija u posljednjih 15 godina kojima je strateški razmatrana budućnost hrvatske industrije čelika. Uza sav napor da se strategijom zacrtaju ciljevi, hrvatske se željezare prodaju bez trenutačno važećega strateškog dokumenta, svaka zasebno, u nadi da će naći kupca.

- Hrvatske željezare će se sigurno prodati, jer za obje vlada velik interes, budući da će industrija čelika u idućih deset godina rasti od 5 do 7 posto na godinu - kaže Markotić, objašnjavajući da zbog različitih proizvodnih portfelja željezare koje se prodaju nisu jedna drugoj konkurencija.

Program Podbrezove nadopunjuje se sa Siskom

Za Valjaonicu cijevi Sisak, kako doznajemo, gorljivo je zainteresirana slovačka tvrtka Željezara Podbrezova, upravo ona koja je Sisak izgubila od ruskog Mečelja. Slovaci su izgleda i najpoželjniji kupac za sisačku posrnulu proizvodnju bešavnih cijevi s kojom se Mečelj nije mogao nositi. Izgleda da su Slovaci bili u pravu kad su procijenili da je tadašnjih 1.700 zaposlenih više nego što oni mogu podnijeti, a sada su se okolnosti promijenile, jer u Sisku radi 1.200 ljudi, što je slovačkim kupcima uz cijenu od 405 milijuna kuna plus 110 milijuna kuna za ulaganja, kako doznajemo, prihvatljivo.
Direktor Valjaonice cijevi Sisak Damir Begović kaže da je Podbrezova jedini kandidat među kupcima čiji se proizvodni program potpuno nadopunjuje s proizvodnjom u Sisku te da su sinergijski učinci u slučaju takva spoja svakako najveći.

- Prema svim našim predviđanjima, prodaja sisačke Valjaonice trebala bi biti gotova u drugom krugu, do kraja godine - kaže Begović.

Nijemci zainteresirani za obje željezare

Interes za kupnju Siska pokazala je i njemačka tvrtka Max Huitte. Nijemci Siščanima nisu dragi, ali ta tvrtka, kako stvari stoje, pokazuje interes i za Željezaru Split kroz svoju tvrtku kćer Max Eicher, a natjecala se i za nikšićku, ali njena ponuda na kraju nije uzeta u razmatranje, jer su se tamošnje vlasti odlučile pregovarati s tvrtkom MN Speciality Steels-Harold Clough, registriranom na Djevičanskim Otocima, za koju nije sasvim jasno tko joj je vlasnik. Za Sisak je zainteresirana i domaća tvrtka CIOS u vlasništvu domaćega kralja željeza Petra Pripuza.

No, on je navodno zainteresiran samo za čeličanu, radi taljenja vlastitog željeza, a ne i za proizvodnju bešavnih cijevi. Za splitsku Željezaru, barem prema riječima direktora Nenada Domljanovića, vlada toliki interes da potencijalne kupce na due dilligence primaju dvoje po dvoje da uštede vrijeme. Interes je iskazalo 15 kompanija, Hrvatski fond za privatizaciju primio je 10 pisama namjere, ali nije poznato koliko ponuda će se sliti za željezaru na obali mora, jer od kupca se traži da preuzme sve obveze Željezare. Naime, splitska se Željezara prodaje za jednu kunu, ali od ponuditelja se traži da podmiri 117 milijuna kuna postojećih obveza i da preuzme buduće obveze splitske Željezare nastale zaduživanjem za modernizaciju koje sukcesivno dolaze na naplatu do 2010. godine, a ukupno iznose 174 milijuna kuna.

Dodatni zahtjev države jest da joj kupac ponudi platiti dio obveza splitske Željezare u iznosu od 195 milijuna kuna, koje je država već podmirila. Domljanović kaže da nije sasvim uvjeren da će Split naći kupca na prvom natječaju.

- U slučaju neuspjeha ovog natječaja, odmah se objavljuje idući s izmijenjenim uvjetima, a država je spremna odreći se poslednjeg zahtjeva, odnosno podmirenja već plaćenih obveza splitske Željezare, pa sam uvjeren da ćemo na drugom natječaju naći kupca i to prije posljednjeg roka, 31. ožujka iduće godine, do kada nam država može davati potpore - rekao je Domljanović.
Iako se regija opekla na Rusima, našim primjerom Mečeljeva bijega i misterioznim nestankom menadžmenta ruske tvrtke Midland iz Željezare Nikšić, Domljanović kaže da Ruse ipak treba smatrati ozbiljnim kupcima.

- Dvije kompanije među zainteresiranima za splitsku Željezaru su iz Rusije i bez obzira na negativna iskustva s ruskim tvrtkama na njih se ne može gledati s predrasudama - kaže Domljanović.

Mittal u Zenici, US Steel u Smederevu

Da bi se za jednu od hrvatskih željezara mogla zainteresirati neka od kompanija s liste prvih deset u svijetu ravno je znanstvenoj fantastici, ali hrvatske željezare niti ne teže tome da im kupac bude jedna od tih kompanija, jer nastavak modernizacije i povećanje proizvodnje mogu donijeti i manji svjetski igrači. Ipak, glasine da bi se moćni indijski Mittal ipak mogao prošetati Siskom nisu sasvim utihnule, ali u njih je teško povjerovati. Velikim svjetskim igračima na ‘čeličnoj pozornici’ domaće željezare su, kaže profesor Markotić, premalene da bi se veliki igrači oko njih mnogo trudili.

Od 10 globalnih vladara čelične scene, u našoj su regiji položaje utvrdila dvojica - indijski Mittal, koji je preuzimanjem drugoga svjetskog igrača, luksemburškog Arcelora, svoju lidersku poziciju popravio u nedostižnu, i US Steel, koji nakon preuzimanja na vrhu drži poziciju petog igrača svijeta. Mittal se u regiji utvrdio kupujući prije dvije godine bosanskohercegovačku željezaru u Zenici, sadašnji Mittal Zenica, te makedonsku željezaru u Skoplju, Mittal Skoplje. Prema predviđanjima svjetskih analitičara, do 2015. godine svjetskim tržištem čelika dominirat će kompanije koje imaju proizvodnju veću od 100 milijuna tona čelika na godinu, što zasad premašuje samo ujedinjeni Arcelor Mittal. Bit priče u akvizicijama za velike igrače jest povećanje tonaže, a Zenica je Mittalu bila zanimljiva zbog potencijala proizvodnje od respektabilnih dva milijuna tona.

Velike igrače patuljci ne zanimaju

US Steel kupio je također prije dvije godine srpsku željezaru Smederevo, gdje planiraju proizvodnju veću od dva milijuna tona. U idućih desetak godina svjetska će industrija čelika prolaziti kroz opsežan proces konsolidacije, u kojoj će kompanije imati dva glavna cilja - kupnjom dodatnih kapaciteta pokušat će ponuditi što bolje cijene i osigurati si što bolju tržišnu poziciju.
U usporedbi sa Zenicom i Smederevom, koji su u rukama velikih igrača, Split i Sisak sa svojom su tonažom pravi patuljci i za velike su praktično beznačajni, budući da su takvima zanimljivije akvizicije u Kini, Indiji i Južnoj Americi zbog niske cijene radne snage, blizine rudnika sirovine te povoljnih cijena energenata. Te karakteristike ne krase ni splitsku Željezaru niti Valjaonicu u Sisku.

Proizvodni potencijal splitske Željezare je oko 200 tisuća tona u segmentu betonskog željeza i armaturnih mreža, a Valjaonice cijevi Sisak oko 180 tisuća tona u segmentu bešavnih, šavnih i hladno vučenih cijevi. Prednost splitske Željezare sastoji se u njenoj tržišnoj poziciji, koja je bolja od tržišne pozicije sisačke Valjaonice.

Hoće li željezare naći kupca za istaknutu cijenu?

Naime, splitska proizvodi armaturno željezo i svojom prozvodnjom koja je trenutačno daleko ispod kapaciteta ne zadovoljava niti potrebe hrvatskog tržišta, pa je tržište novom vlasniku u biti osigurano. Hrvatska, naime, na godinu troši 900 tisuća tona čelika, što znači da 90 posto svojih potreba zadovoljava uvozom. Prednost sisačke Valjaonice jest proizvodnja bešavnih cijevi, budući da ih u regiji nitko ne proizvodi. Budući kupci ne mogu ipak zanemariti probleme koje željezare imaju. Sisačka je, osim velikih ulaganja koja su potrebna u modernizaciju, opterećena antidampinškim mjerama za izvoz koje im je nametnula EU zahvaljujući cijenama koje je nudio Mečelj, a splitska je suočena s ekološkim problemom opstanka na postojećoj lokaciji.

I dok sudbina hrvatskih željezara ovisi o tome hoće li one za istaknutu cijenu naći kupca, gledano sa strane potrošača njihovih proizvoda, glavni potrošač će u idućim godinama biti graditeljstvo, posebice za betonsko željezo potrebno u cestogradnji. Na listi je iduća stambena gradnja, a zatim hidrogradnja, konstrukcije, industrija nafte i plina te namještaja. Koliko god perspektiva hrvatskih željezara zvuči dobro, profesor Ante Markotić zaključuje da je ovo za njih posljednji čas, jer Hrvatska je jedina zemlja okruženja koja nije uskočila u vlak općeg trenda proizvodnje čelika kao najvažnijeg metalnog materijala na svijetu, koji obilježava 21. stoljeće.