Teorija igara može pomoći u odlučivanju, ali ljudi su ipak nepredvidljivi

Treninzi mogu menadžerima pomoći izbjeći predvidljive greške u svom rasuđivanju i dati im uvid u načine kojima se mogu strukturirati operativne procedure i minimalizirati ili izbjeći one manje predvidljive pogrešake u odlučivanju

Razgovarao: Vanja Figenwald
[email protected]

Dr. Matthew Mulford, jedan od vodećih predavača na području menadžmenta na London School of Economics dolazi u Zagreb 16. i 17. sljedećeg mjeseca održati seminar na temu donošenja odluka. Pored njegovog istraživanja fenomena menadžmenta i predavanja na London School of Economics, Mulford je i direktor za akademska pitanja na poznatom Trium Global Executive MBA-u, drugom najvažnijem takvom studiju na svijetu prema FT-u, zajedničkom programu LSE-a, New York University Stern Buisness Schoola i HEC School of Management u Parizu.
Dr. Mulford boravit će drugi put u Zagrebu na poziv UNDP-a (United Nations Developement Programme) koji i na ovaj način želi liderima, poslovnim ljudima te javnom sektoru omogućiti pristup vrhunskom znanju na području upravljanja.

• Koji je cilj vaših tečajeva, odnosno postoji li nekakvo mjerilo učinka koji imaju na sudionike?
- Osnovni cilj je sudionicima objasniti kako proces kojim donosimo odluke može dovesti do sustavnih grešaka. Shvaćanje ove činjenice neće im samo omogućiti izbjeći predvidljive greške u rasuđivanju, nego će im dati uvid u načine kojima se mogu strukturirati operativne procedure u cilju minimiziranja ili izbjegavanja takvih pogrešaka. Nema izravnog načina mjerenja uspješnosti u postizanju ovih ciljeva nakon što sudionici odu, ali tijkom tečajeva izvodi se niz vježbi za aktivno dijagnosticiranje procesa odlučivanja. Te vježbe pokazuju sudionicima kako njihove odluke i prosudbe mogu biti suptilno oblikovane putem načina na koji se postavljaju pitanja koja im prethode.

• Smatrate li da vrhunskog menadžera čine osobna inteligencija i talent, ili vjerujete da postoji određena znanstvena metoda u odlučivanju i ponašanju menadžera, znanost koja može od bilo koga napraviti barem prosječnog, ako ne i izvrsnog menadžera?
- Ove dvije osobine sasvim sigurno nužne su za vrhunske direktore. Ovo je isto kao kad kažete da je prirodna, sportska tjelesna spremnost nužna da bi se postalo vrhunski atletičar, tko se ne bi s tim složio? No, prirodna sposobnost bez prakse vrijedan je, ali neupotrebljen resurs. Uz stručnu pomoć svatko može poboljšati svoje osnovne, prirodne potencijale. Bilo da je riječ o razvijanju vještina koje će vam omogućiti da trčite na 100 metara ili o onima pomoću kojih ćete voditi tvrtku, trening i uvježbavanje efikasni su načini za poboljšavanje uspjeha. Ali, a ovo je veliki ali, to ne znači da uz pravi trening svatko može postati vrhunski šprinter ili svjetski poslovni vođa.

• Vaši profesionalni interesi uključuju, među ostalim, Teoriju igara, vrlo interesantan koncept koji u samoj srži sadrži nepredvidljivi ljudski faktor. Koliko je cijela teorija korisna prema vašem mišljenju?
- Teorija igara vrlo je koristan alat za otkrivanje i propitivanje osnovne strateške dinamike situacija temeljenih na natjecanju. Osim toga, ima prilično dobru povijest na tržištima u smislu predviđanja uravnoteženih ishoda, i nestabilnosti koja proizlazi iz njihovih nedostataka. Iz tih razloga to je jedno od najvažnijih dostignuća ekonomske znanosti u proteklih 50 godina. No, ona vrlo jasno razotkriva i ono što se naziva ‘anomalijama izbora’, jer se ljudi stalno ponašaju na načine koje Teorija nije predvidjela. Važno je reći da se ljudi ne ponašaju jednostavno nasumično i nepredvidljivo - to je ‘buka’ u nalazima i može je se zanemariti. Ljudi se kontinuirano ponašaju na načine koje teoretski modeli ne predviđaju, pa u tim područjima psihologija nudi važna objašnjenja. Zašto tržišta ne uspiju u nekim situacijama? Što se po tom pitanju može napraviti? Zašto ljudi mijenjaju svoje izbore na isto pitanje, ako ih se traži da donesu drugačije odluke? Kako i kada se ljudi ponašaju prema ekonomskim modelima racionalnosti, a kada i kako to ne čine? Odgovori na ova pitanja ključni su kada se želi objasniti kako tržišta funkcioniraju i predmet su mog istraživanja. Bihevioralne financije i bihevioralno donošenje odluka uzbudljiva su područja na kojima se snaga ekonomskih modela i važnost ljudske psihologije mogu vidjeti i upotrijebiti kako bi se došlo do važnih saznanja o poslovanju.

• Menadžerski trening vrlo je razvijen sektor popularan u poslovnoj zajednici. Kako vidite svoju ulogu kao predavača i učitelja, odnosno do koje su mjere vaši tečajevi primjenjivi u stvarnim poslovnim situacijama?
- Pokušavam dati više težine njihovom vlastitom iskustvu tako što im dajem instrumente kojima mogu produbiti i proširiti razumijevanje svog poslovnog okruženja. U mnogim područjima poslovne vještine, posebice, iako ne isključivo, u pregovorima i prosudbama, vrlo je teško i neefikasno učiti isključivo na vlastitom iskustvu. Thomas Franklin je jednom rekao kako je iskustvo vrlo skup učitelj, i da samo budale ne žele učiti od drugog učitelja. Zašto skupo? Zato da bismo učinkovito učili iz iskustva trebamo točnu i pravovremenu povratnu informaciju kako bismo prosudili efikasnost svojih poteza.

Često baš takav tip povratne infomacije ne dobijamo. Koliko treba proći nakon nekog poslovnog dogovora da bi sudionici znali koliko su bili uspješni? Saznaju li ikad koliko su bolje ili lošije mogli proći da su neke stvari napravili drugačije? Gledajući unatrag, mogu li reći koji potezi su odgovorni za neuspjeh ili uspjeh? Slabe i dvosmislene povratne informacije znači sporo i skupo učenje. Max Bazerman, profesor na Harvardu, razliku između nekog samo s iskustvom i nekog s iskustvom i razumijevanjem vlastitih poteza, naziva razlikom između iskusnog pregovarača i stručnog pregovarača. Najbolji menadžerski trening teži obogatiti shvaćanje vlastitog svijeta sudionika i u tom je smislu uvijek relevantan u stvarnom svijetu. To je moj pristup i koristim niz primjera i simulacija iz poslovnog svijeta, kao i iskustvo sudionika, kako bih oživio te koncepte.

• Ljudski je mozak vjerojatno najsofisticiraniji fenomen u prirodi. Mislite li zaista da znanost uopće može pokušati otkriti njegove tajne, sve to imajući u vidu vaše područje djelovanja, točnije, predavanje koje ćete održati o odlučivanju? Koliko su znanost i teorije koje iz nje proizlaze na tom području pouzdani?
- Zaista vjerujem da je znanost počela otkrivati mnoge tajne ljudskog mozga. Jedno od najfascinantnijih područja istraživanja sada pokušava odgovoriti na možda najteže i sasvim sigurno jedno od najdužih pitanja ljudske rase - koja je priroda svijesti i kako fizički mozak stvara misao. Početni rezultati dobiveni u tom području, uz pomoć tehnologije mapiranja mozga, impresivni su. Ovakva filozofska pitanja ne čine dio mojih materijala, već je više riječ o primjeni rezultata istraživanja o načinu na koji mozak procesuira informacije da bi shvatio izbore i prosudbe koje stvara. Ova je grana znanosti eksplodirala početkom 70-ih i otad brzo napreduje. Mnoga osnovna otkrića sada su već desetljećima stara i replicirana su u nizu studija - vrlo su robusna. Zapravo, tijekom tečaja od sudionika traži se sudjelovanje u nekoliko ‘mini pokusa’ gdje će se njihovi odgovori na pitanja iskoristiti za ilustraciju funkcioniranja mentalne heuristike.

• Kako objašnjavate nepredvidive faktore poput sreće, sudbine, okolnosti itd., posebice s obzirom da se dobar dio vašeg predavanja temelji na predviđanju i anticipiranju?
- Prvo, sasvim se slažem da sreća, ili slučajni elementi, moraju biti uzeti u obzir. Dapače, mi u predavanjima posebnu pažnju posvećujemo najčešćem problemu, činjenici da ljudi ne ignoriraju nasumične događaje, već da vide uzorke, znači predvidive uzroke događajima, koji jednostavno ne postoje. Naš je mozak kreiran tako da prepoznaje uzorke do takve razine da ih vidimo i tamo gdje ih nema. Sudbina je sasvim druga stvar, koju, po mom mišljenju, ne treba uzimati u obzir. Štoviše, vjerujem da su post hoc objašnjenja nekog ishoda koja ga kvalificiraju kao sudbinu, primjer mentalne iluzije proizašle iz činjenice da sreća i nepredvidivi događaji nisu uzeti u obzir. Sudbina zna biti privlačna iluzija jer nas oslobađa bilo kakve odgovornosti za neki ishod.

• Do koje su mjere uzete u obzir emocije u okviru odlučivanja i koliko utječu na proces odlučivanja i njegov ishod?
- Ovo je fascinantno pitanje koje se nalazi u samom srcu trenutačnih istraživanja kognitivne znanosti. Postojao je konceptualni razdor između ‘kognitivnog’ odlučivanja, koje naglašava racionalnost, i emotivnog odlučivanja, iracionalnih i emotivnih izbora. Činilo se kao da nas ovakvi pristupi pokušavaju uvjeriti da su mentalni procesi racionalnosti i emocija odvojeni. Pametan izbor bio je onaj koji minimizira emocije, ali to uvjerenje prolazi. Sada smo svjesni da bez integracije obaju polova nema racionalnih odluka. Emocije nikako ne traba zanemariti pri donošenju odluka. Emotivne situacije mogu potaknuti na odlučivanje koje stvara sustavnu pristranost u prosudbama, no stvar je u tome da se ne pokušava eliminirati angažiranost emocija već umanjiti rizike koje ona donosi.