U Hrvatskoj se nagodba izbjegava jer se smatra da pogoduje korupciji

U Hrvatskoj je sudjelovanje nagodbi u ukupnom broju sudskih odluka praktično samo simbolično, a u SAD-u samo manji dio sporova uopće i dođe pred sud

Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

U javnosti je kao bomba odjeknula vijest da je Republika Hrvatska izgubila spor protiv HAAG-a u iznosu iznad 40 milijuna eura zbog, izgleda, zatajene informacije prigodom prodaje Slavonske banke, da bi odmah zatim stigla i vijest o gubitku protiv tvrtke Astaldi, u još većem iznosu, zbog raskida ugovora još iz 1999. godine. Javnost je odmah 'umirena' porukom da su, barem u prvom slučaju, krivi savjetnici (čitaj: odvjetnici i drugi posebno angažirani domaći i/ili strani eksperti) koji su tvrdili kako nema razloga za nagodbu jer da se u sporu jako dobro ‘stoji’.

Zanemarujući činjenicu da je prilično prihvaćen modus operandi u hrvatskoj praksi prebacivanje odgovornosti na nekog drugog, sigurno je da se jednostavno nameće pitanje statusa i prihvaćenosti nagodbi, sudskih i izvansudskih, i odgovornosti i neodgovornsti onih koji na sklapanje potiču ili sklapanje odbijaju. S time treba povezati i prošlogodišnji pokušaj Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da u jednom tjednu, prigodno nazvanom Tjedan sudskih nagodbi u trgovačkim sudovima (5. 11.- 9. 11. 2007.) afirmiraju sudske nagodbe i u što većoj mjeri na taj način rasterete trgovačke sudove. Gotovo istodobno su odjeknule i još dvije prilično bombastične vijesti – prva je ukidanje velikog broja sudova, a druga oduzimanje autonomije Hrvatskoj odvjetničkoj komori u određivanju svojeg cjenika, na što je HOK nezapamćeno oštro reagirao, uz formulacije koje nisu baš primjer uobičajenog ‘umivenog’ ophođenja.

Dobri i loši primjeri iz prakse

Aktualna praksa pokazuje da postoji gotovo nevjerojatan nerazmjer između broja sporova općenito i sklopljenih nagodbi u Hrvatskoj i, primjerice SAD-a kao možda najboljem primjeru, s tim da treba znati da je razlika velika i u odnosu na druge tzv. razvijene zemlje, ili barem njihov najveći dio. U Hrvatskoj je sudjelovanje nagodbi u ukupnom broju sudskih odluka praktično samo simbolično, a u SAD-u se smatra da samo manji dio sporova uopće i dođe pred sud. Postavlja se pitanje koji su razlozi takvu stanja i što bi se moglo učiniti kako bi se stanje promijenilo.
Prvi je problem loša pravna regulativa. Naime, propisi moraju biti što jasniji, ostavljati što manje prostora za različita tumačenja i manipulacije, što pretpostavlja i dosta jasna polazišta stranaka koje bi se mogle nagoditi. Jedan od novijih dobrih primjera jest Zakon o obveznim odnosima – čim je uvedena norma prema kojoj je (pod uvjetom samo postavljenog zahtjeva za odštetu) omogućena nasljedivost i prometnost tražbine na naknadu neimovinske štete, otpao je poticaj štetnika odnosno osiguravatelja, ako postoji, da odugovlači s postupkom i čeka na moguću smrt oštećenika prije pravomoćnosti sudske odluke.

Drugi je dobar primjer vjerodostojno tumačenje Zakona o zateznoj kamati koji je učinio nepotrebnim golemi broj postupaka u kojima se prijepor svodio na to kojom će se metodom kamata računati. Treći, ali ovaj put loš primjer, jest neprecizna regulativa o tome što je ratna šteta za koju Republika Hrvatske ne odgovara. Četvrti, i ovaj loš primjer, jest uspostava prijašnjeg stanja kod protupravnog zauzimanja nekretnine pri čemu mnogi sudovi sude mogućnost povrata uvjetuju time troškovi ne budu perveliki, neovisno o protupravnosti, krivnji i koristi koju je pojedinac koji je štetu učinio odatle postigao (primjerice, kod iskapanja rudnog bogatstav i slično).

Sporost pravosuđa

Drugi je problem loša praksa koja tumačenjem ponekad potpuno mijenja smisao propisa i tako ulijeva nadu u uspjeh i onima koji tu nadu ne bi smjeli gajiti. Tako se bilježe slučajevi u kojima se zbog tzv. siromaškog prava oslobađaju sudskih pristojbi osobe koji imaju redovna visoka primanja i znatnu imovinu (u jednom slučaju bila je riječ o mjesečnim prihodima od 20.000 kn i stanu u elitnom području vrlo skupoga grada što stranke uopće nisuskrivale a sud ih je uredno oslobodio pristojbe – to je učinio sudac koji od te pristojbe neizravno prima barem dio plaće). U lošu praksu spada i sporost pravosuđa, pa tako pojedinac koji je protupravno zauzeo nečiji stan ulaganjem pravnog lijeka vrlo jednostavno dobiva odobrenje da daljnje dvije ili tri godine besplatno stanuje u tuđem stanu.
Treći je problem i to da nije baš najbolje rješenje kada sudovi i suci potiču stranke na nagodbu.

Naravno, sucu je dopušteno ukazati na to da je i to način rješenja spora, ali ta lijepa i plemenita nakana može stranku navesti na pomisao da sudac već ima izgrađen stav i buduću odluku, pa je pitanje kome i čemu onda ta nagodba uopće služi. Možda je i u tome odgovor na pitanje je li moguće da u već navedenom tjednu nagodbi rezultati budu katastrofalni. Stara poslovica kaže da je i put do pakla popločan dobrim željama, ali to ipak ne mijenja osnovnu činjenicu u vezi s time kamo taj put vodi. Naime, stranke su pozvane na nagodbu u ukupno gotovo 1.500 slučajeva, od čega su počele postupak nagađanja u manje od 18 posto slučajeva, a nagodba je sklopljena u samo 4,4 posto slučajeva. Posebno zabrinjava i to da u nekim sudovima u kojima nije sklopljena nijedna nagodba, ili je pak sklopljena samo jedna.

Zašto ne uvesti poticaje za nagodbe?

Četvrti problem je ukupno ozračje. U privatnom razgovoru mnogi koji o tome odlučuju reći će vam sljedeće: 'Ako se nagodim svi će kazati da sam to učinio jer mi je netko platio, ovako neka sud prosudi'. To je posebno naglašeno u slučajevima kad se zastupa Republika Hrvatska, grad, općina ili županija. Odvjetnici sami često kažu da njihov poticaj stranka može shvatiti kao pogodovanje protivnika, a njihov rad na sklapanju nagodbe ne shvaća se ni približno jednako kao rad na parnici.

Mogli bi se i dalje nabrajati jer jasno da prostora ima napredak. Vrijedilo bi promisliti i o uvođenju tzv. second opiniona u pravničkom poslu, kao i posebnih 'bonusa' ali i 'malusa' za dobar ili loš poticaj za nagodbu. Jako je bitno i da ti poticaju budu u pisanom obliku i što individualniji. Sve to u tzv. razvijenom svijetu postoji i treba samo od drugih preuzeti ono najbolje i uspostaviti odnose koji otprilike tamo vladaju. Što mislite, bi li se bilo gdje na Zapadu moglo kupiti ribnjak na kredit i onda od države zahtijevati godišnju naknadu zbog štete od zaštićenih grabljivica (za koju se unaprijed zna da će je biti, kao i prosječni iznosi te štete), što su iznosi višestruko veću od godišnje otplate kredita uzetog za kupnju. Niz je pojedinaca i ustanova to odobrio, a jedini razumni glas protiv došao je iz državnog odvjetništva.