Ukidanje nepotrebnih propisa važnije je od brige za inflaciju

Augusto Lopez Claros, nekadašnji predstavnik MMF-a u Rusiji, a sada direktor programa globalne konkurentnosti pri Svjetskom ekonomskom forumu, pristao je dati intervju za Lider

Razgovarao: Hrvoje Mateljić
[email protected]
Foto: Dražen Lapić

Tridesetak predsjednika uprava najvećih hrvatskih tvrtki, predstavnika državnih institucija i međunarodnih organizacija okupilo se prošle srijede u zagrebačkom hotelu Esplanada kako bi raspravljali o dva načina povećanja konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva: regulatornoj reformi i upravljanju kvalitetom. Kao motivacijskog govornika organizatori su pozvali Augusta Lopeza Clarosa, a i mi smo iskoristili priliku da s njime porazgovaramo.

• Slažete li se s onima koji kritiziraju MMF-a zbog pridavanja prevelike važnosti makroekonomskoj stabilnosti i zanemarivanja ostalih elemenata gospodarskog rasta?

- Makroekonomska stabilnost vrlo je dobra i nužna ako želite stvoriti uvjete čiji je cilj gospodarski napredak. No ako se koncentrirate samo na to, a ne brinete se za inovacije, tehnološke inovacije i stanje institucija recept neće biti potpun. Nisam kritičan prema MMF-u jer MMF funkcionira unutar vrlo ograničenog zakonodavnog okvira. Sporazum o osnivanju MMF-a organizaciji je dao mandat u određenim područjima, a ne u nekim drugim. Dakle, ako se MMF ne bavi obrazovanjem, zdravstvom i ostalim važnim elementima konkurentnosti, to nije zato što MMF-ovi ekonomisti to ne smatraju važnim, već zato što nemaju zakonske ovlasti da se bave tim područjima.

• Poboljšava li se situacija?

- Prije 20 godina u MMF-u se nevoljko govorilo o korupciji i transparentnosti. Danas je općeprihvaćeno da će u zemljama s visokim stupnjem neefikasnosti i zloporabe javnih resursa to utjecati na razvojni proces. To ne možete ignorirati i zato se sada MMF sve aktivnije uključuje u rasprave o korupciji i kvaliteti upravljanja, no to se ne smatra uvjetom za suradnju jer MMF ne radi na taj način.

• MMF je osobito nepopularan u Latinskoj Americi. Je li to opravdano?

- Većinu problema koje imaju južnoameričke su države stvorile same. Među nekim političarima postoji tendencija da krivnju i odgovornost prebace na druge institucije, a MMF je uvijek bio zahvalna meta. To je relativno moćna institucija posebno za siromašnije zemlje, a uz to ima sjedište u Washingtonu, glavnom gradu bogatog SAD-a. No ako želimo biti pošteni, treba reći da mnogo zemalja odlično upravlja svojom ekonomijom i nemaju razloga da traže pomoć od MMF-a. Ne zaboravimo, države dolaze MMF-u jer su loše upravljale nacionalnim gospodarstvom i trebaju kredite. U Južnoj Americi Čile je najbolje upravljao svojom ekonomijom i nije imao aranžman s MMF-om od 1980-ih. Njegov je odnos s MMF-om odnos poštovanja i distancije. Argentina je morala tražiti pomoć od MMF-a svake godine tijekom devedesetih jer je loše upravljala javnim financijama. Istina, MMF je griješio. Njegova uloga u Argentini potkraj 1990-ih te 2000. i 2001. godine predmet je ozbiljnih zamjerki koje su dijelom opravdane. Ipak mislim da MMF u najvećem broju slučajeva pomaže i ima konstruktivnu ulogu u međunarodnoj ekonomiji.

• Može li se ekonomski razvoj i oporavak zemalja Južne Amerike usporediti s tranzicijom u Srednjoj i Istočnoj Europi?

- Od pada Berlinskog zida istočnoeuropske zemlje provele su mnogo reformi i modernizirale ekonomiju na vrlo fascinantan način. Može se reći da su imale jak poticaj u obliku potencijalnog članstva u Europskoj uniji. Imale su sreću jer im je rečeno: Ako se budete dobro ponašali, modernizirali svoju ekonomiju, provodili reforme i deregulaciju, nagradit ćemo vas tako što ćemo vas primiti u našu veliku ekonomsku zajednicu. Ta je strategija bila izrazito uspješna. Neću reći da nije bilo problema, no proces je bio koristan i možete vidjeti razliku. Estonija 1990. i Estonija 2006. dva su različita svijeta.
To se, nažalost, nije dogodilo u Latinskoj Americi. Uspješne zemlje poput Čilea to su uspjele samodisciplinom i zato što su njihovi vođe smatrali da je dobro provoditi reforme, a ne zato što je na kraju procesa postojala nagrada. Tako je taj uspjeh donekle bio teži, ali, nažalost, većina država nije bila tako uspješna. Zbog toga su ekonomske performanse Srednje i Istočne Europe u posljednjih 15 godina u prosjeku mnogo bolje nego one Latinske Amerike. A to nitko nije očekivao. Argentina je krajem 1930-ih imala veći BDP po stanovniku od Francuske. Nakon Drugoga svjetskog rata supruga argentinskog predsjednika posjetila je Pariz da se raspita kako Argentina može pomoći Francuskoj. Jer je Argentina bila bogata, perspektivna zemlja, a Francuska je bila uništena ratom.

• Je li važnost makroekonomske stabilnosti u Hrvatskoj precijenjena?

- Kako države poboljšavaju makroekonomsku politiku, tako ona, paradoksalno, postaje relativno manje važna. Tako i treba biti jer kada država uđe u razdoblje makroekonomske stabilnosti i kada vladini dužnosnici i biznismeni prihvaćaju da je odgovorno upravljanje budžetom neizbježno, to postaje svakodnevica. Da bi se u toj situaciji povećali konkurentnost i ekonomski rast, morate poboljšavati područja u kojima još postoje slabosti.

U Hrvatskoj je ukidanje nepotrebnih propisa mnogo važnije nego briga za inflaciju. Zašto? Zato što inflacija u Hrvatskoj više nije problem. Međutim, u Hrvatskoj morate postići napredak u području proračunskog deficita i zaduženosti.

• Kako komentirate ideje da bi Hrvatska trebala žrtvovati dio makroekonomske stabilnosti, primjerice, oslabiti tečaj valute kako bi ojačala izvoz?

- Izvoznici se, prema mom iskustvu, uvijek žale na razinu tečaja i on nikada nije dovoljno nizak. To je pojava koju sam vidio u Južnoj Americi, Aziji... Zato takve zahtjeve treba analizirati sa zrnom zdravog razuma. Ključ je povećanje produktivnosti, to je mnogo važnije od razine tečaja. Uzmimo za primjer Estoniju. Ona je 1992. vezala svoju valutu za njemačku marku. Uvođenjem eura valutu je vezala za novu valutu. Fiksiranje valute uvedeno je u vrijeme visoke inflacije i očekivalo se da će izvoznici prosvjedovati i da će realni tečaj porasti. No ako pogledate podatke, estonskom izvozu ide odlično i povećava svoj udio na izvoznim tržištima. U tome je Estonija uspjela jer je vlada, umjesto da konkurentnost izvoznog sektora poveća deprecijacijom valute, to učinila smanjivanjem regulatornog tereta, ukidanjem nepotrebnih troškova, većim ulaganjima u obrazovanje i infrastrukturu. To je mnogo efikasniji način pomoći poslovnoj zajednici i izvoznicima nego deprecijacija koju traže. Osim toga, Hrvatska tu nema previše izbora jer se odlučila pridružiti Europskoj uniji čiji je zahtjev, među ostalim, i stabilnost tečaja.

• U hrvatskoj javnosti u posljednje se vrijeme raspravlja o rastu javnog duga. Što mislite o tome?

- Javna zaduženost Hrvatske veća je nego što bi trebala biti. Nije visoka kao u Italiji, no to nije dobar primjer. Mnogo je veća nego u sličnim državama poput Estonije, Latvije, Slovenije. Visina javnoga duga pokazuje kako ste u prošlosti upravljali proračunom. Ako nekoliko godina imate proračunski deficit, javni dug raste jer se taj deficit mora financirati pozajmljivanjem u zemlji i inozemstvu. S vremenom manevarski prostor vlade postaje sve manji. Sve se više resursa mora trošiti na upravljanje javnim dugom. Ne kažem da je Hrvatska već u toj situaciji, ali to se može dogoditi. Vidio sam zemlje gdje se 50-60 posto svih javnih troškova odnosi na servisiranje javnoga duga. U tim se zemljama vlade bave cash menadžmentom za javni dug. Te vlade ne govore o konkurentnosti, o infrastrukturi i obrazovanju jer nema novca ni za što. Hrvatska je daleko od te situacije, čak suprotno, napredujete u smjeru smanjivanja deficita. No to je područje u kojem treba biti na oprezu. Kad uđete u EU, vjerojatno će se dogoditi što se dogodilo i mnogim novim članicama, ekonomski će se rast ubrzati zbog priljeva novih investicija itd. To će postupno riješiti problem vašega duga jer će udio duga u BDP-u biti sve manji.
Kad god vlada smatra da ne treba mišljenje poslovne zajednice, odriče se važnog izvora informiranja i podložna je pogreškama.

• Što su konkurentske prednosti Hrvatske i u kojim područjima zaostajemo za EU?

- Postoji nekoliko područja u kojima Hrvatska dobro stoji: cijelo područje obrazovanja, pismenosti i obrazovanosti radne snage. To je karakteristika većine srednjoeuropskih država koja im je itekako pomogla u ekonomskom uspjehu. Samo je nekoliko država u svijetu koje imaju i obrazovanu radnu snagu i relativno niske plaće i ekonomsku i političku stabilnost. Teško je naći sva tri faktora u istoj zemlji. Lakše je naći dva - ako imate obrazovanu radnu snagu i niske plaće, nemate političku stabilnost. Ili imate tu stabilnost i niske plaće, ali nemate obrazovanu radnu snagu. Srednja i Istočna Europa imaju sve tri karakteristike. Zbog toga su izravne strane investicije u velikim iznosima dolazile u tu regiju. Hrvatska ima mnoge od tih elemenata i kako se budete približavali standardima EU, doći će i do većeg priljeva stranih investicija koje otvaraju nova radna mjesta i pridonose gospodarskom rastu.

• Što su nam slabe strane?

- Ankete koje Svjetski ekonomski forum provodi u Hrvatskoj u sklopu projekta globalne konkurentnosti pokazuju veliku zabrinutost poslovne zajednice zbog birokracije. Zbog toga podržavam inicijative Nacionalnog vijeća za konkurentnost koje se zauzima za smanjivanje tog regulatornog tereta. Mislimo da se tu radi o hrpi papira i zakona koji nemaju opipljiv utjecaj na produktivnost, ali imaju golem utjecaj.

U vezi s tim je i efikasnost javne administracije, funkcioniranje zakonodavstva, vlasničkih odnosa... U toj kategoriji kvalitete javnih institucija može se postići napredak. Reformiranje institucija teže je nego smanjivanje inflacije ili stabiliziranje tečaja.

• Vaše se procjene i preporuke zasnivaju na podacima koje Svjetski ekonomski forum dobiva anketiranjem poslovnih ljudi u određenoj zemlji. Koliko je to objektivna slika stanja?

- Koristimo se dvjema vrstama podataka. Dio su anketni podaci, a ostatak su čvrsti podaci o proračunskom deficitu, stopi inflacije itd. Anketni nam podaci služe za čimbenike za koje ne postoje čvrsti podaci. Kad želim saznati kako funkcionira pravosudni sustav, jedini način da to učinim jest da anketiram korisnike tog sustava. Dakle, odgovor je na vaše pitanje da naš rad ima element subjektivnosti jer tražimo mišljenje poslovnih ljudi o nekim od navedenih faktora. No ne postoji drugi način osim da ignoriramo kvalitetu sudstva, zaštitu vlasničkih prava i sl. U tom bi nas slučaju kritizirali da ne uzimamo u obzir čimbenike za koje praksa i teorija pokazuju da su važni.

• Čini mi se da se većina posla oko podizanja konkurentnosti očekuje od vlade. Koliko poslovni ljudi i Nacionalna vijeća za konkurentnost kao što je hrvatsko mogu učiniti na tom području?

- Nacionalna vijeća za konkurentnost mogu biti vrlo efikasan mehanizam za identificiranje potrebnih reformi i lobiranje pri vladi da se te reforme počnu provoditi. Pritom mislim na lobiranje u pozitivnom smislu te riječi, dakle da poslovna zajednica preko Nacionalnog vijeća uspostavi dijalog s vladom u kojem se trebaju identificirati područja promjena, osmisliti strategija reformi i na kraju se reforme trebaju provesti. Konačne odluke moraju donijeti tijela vlasti, no ona pritom moraju biti upoznata i sa stavovima poslovne zajednice. Kad god vlada smatra da ne treba mišljenje poslovne zajednice, odriče se važnog izvora informiranja i podložna je pogreškama. Vidio sam to u mnogim zemljama. Bez dijaloga s poslovnom zajednicom vlada obično zabrlja.

• U Hrvatskoj se često licitira s nekim sektorima koji bi trebali biti motori rasta cijele ekonomije kao što je, primjerice, turizam. Vi u preporukama hrvatskim poduzetnicima i vladi ne spominjete posebne sektore ili djelatnosti koje bi trebalo poticati. Znači li to da je dovoljno stvoriti poslovnu atmosferu i rast će doći sam od sebe?

- Ekonomisti o tome dugo debatiraju. U Čileu je pristup bio da budu neutralni. Dakle, dobro upravljanje na makroekonomskoj razini i poboljšanje poslovnog okružja bez davanje prednosti pojedinom sektoru ili favoriziranja pojedinih industrija. U tom su pogledu bili vrlo strogi pri formiranju propisa. Filozofija u pozadini takvog pristupa temeljila se na iskustvima iz prošlosti: kad god bi vlada selektivno intervenirala da bi potaknula određeni sektor, ti bi se poticaji uvijek zloupotrijebili i često je dolazilo do nenamjenskog trošenja resursa. Zbog takvih je loših iskustava vlada postala neutralna u svojim intervencijama. Primjerice, nije favorizirala domaću industriju u odnosu na strane kompanije, ali nije davala ni porezne olakšice stranim investitorima. To je za njih bilo jako dobro. S druge strane, vlade u Finskoj ili Izraelu interveniraju da bi, primjerice, poticale tehnološke inovacije. To je ondje dobro funkcioniralo jer je u Finskoj razina iskrenosti u javnoj upravi izrazito visoka, a mehanizmi kontrole izrazito strogi i transparentni pa su vladine intervencije sigurno efikasne i dobronamjerne i neće koristiti ljudima bliskima premijeru ili predsjedniku države.

•Treba li se utjecaj države potpuno isključiti iz javnih poduzeća poput elektroprivrede, cestogradnje, komunalnih usluga i sl?

- Za to ne postoji jednostavno rješenje. Imate primjere velikih industrijskih zemalja gdje je država vlasnik takvih prirodnih monopola. S druge strane imate manje države gdje se država potpuno povukla iz tih sektora. U Čileu je velik dio javne infrastrukture poput autocesta financirao privatni sektor. Čileanci su se koristili tzv. privatno-javnim partnerstvima u kojima je većina novca došla iz privatnog sektora, davali su koncesije, pravo naplate cestarina i sl. Tako su izgradili najbolju infrastrukturu u Južnoj Americi. Naravno, to je uspjelo jer je vlada osigurala čvrsta pravila ponašanja da koncesionar ne bi pljačkao korisnike. Dakle, vlada je trebala osigurati strogu provedbu tih pravila.

• Koliko nedostatak dobrih kadrova utječe na uspješnost neke vlade i javne uprave?

- To je velik problem, osobito u siromašnijim zemljama. Govorimo o kapacitetu države za provođenje kvalitetne politike koji je često vrlo ograničen. Imam znance među veleposlanicima zemalja članica Svjetske trgovinske organizacije koji su mi objasnili da se često male, siromašne zemlje u pregovorima ne mogu izboriti za dobre uvjete jer nemaju kvalificirane pregovarače. Trgovinski su pregovori vrlo složeni i morate imati visokoobrazovane, kvalificirane stručnjake, a mnoge ih od tih zemalja nemaju. To je primjer kako nedostatak sloja visokostručnih pripadnika javne uprave šteti interesima države. Svjetska banka i MMF imaju ospežne programe za obrazovanje javnih službenika za zemlje u razvoju, no da bi se to iskoristilo, treba postojati vlada koja smatra da su takva znanja potrebna.

• Što mislite o mogućnosti uvođenja flat taxa, što je jedno od najaktualnijih makroekonomskih pitanja u Hrvatskoj?

- To je prilično kontroverzno pitanje. Estonija ima flat tax, Rusi su ga također uveli, i to prilično uspješno. No flat tax je uspio u Rusiji zato što do tada nitko nije plaćao porez. Porezni je sustav bio tako neefikasan i imao toliko nepotrebnih iznimki da je uvođenje jednostavnog poreza bilo golem administrativni napredak pa su se porezni prihodi znatno povećali. U Velikoj Britaniji neće uvesti flat tax. Raspravljali su o tome, no flat tax ima vrlo malu potporu. Britanija ima progresivni porezni sustav koji jako dobro funkcionira jer postoji kultura plaćanja poreza - poduzeća plaćaju porez i trošak je neplaćanja poreza visok (ljudi idu u zatvor zbog toga).

Zbog toga uvođenje flat taxa ne bi povećalo porezne prihode. Naprotiv, to je regresivni porez zbog čega ga poreznici ne vole. Pitanje je je li Hrvatska sličnija Velikoj Britaniji ili Rusiji. Cijela se debata svodi na to.