Vodovod curenje, cijevi, stare cijevi, vodovodne cijevi
Gotovo polovica vode izgubi se u mreži, a najveći sustavi nose najveći volumen. U idućih pet godina vodovodi moraju dokazati da gubitke mogu mjeriti, razdvojiti i stvarno smanjivati
Hrvatska je u javnoj vodoopskrbi izgradila široku mrežu i osigurala zdravstveno ispravnu vodu, ali operativno još uvijek radi kao sustav koji ne zna koliko mu zapravo curi, i gdje. Nacionalni akcijski plan smanjenja gubitaka (NAPSG) to je prvi put pretočio u brojke koje su mogli bi reći, porazne.
Dok je razina pokrivenosti mrežom od 94 posto i zdravstvena ispravnost vode na europskom vrhu, ekonomska održivost sustava doslovno otječe u nepovrat. Prema podacima novog NAPSG-a, Hrvatska godišnje gubi nevjerojatnih 49 posto zahvaćene vode. U 2021. godini, od 479 milijuna kubika vode crpljene iz resursa, do korisnika nikada nije stiglo čak 235 milijuna kubika. To znači da praktički svaka druga 'proizvedena' litra vode 'iscuri.'
Ovi gubici više nisu samo komunalni problem, već prvorazredno gospodarsko i regulatorno pitanje. Zbog toga je Vlada od 1. siječnja 2026. uvela stroga pravila, te je prag 'prihvatljivih gubitaka' postavljen na 25 posto. Svi koji su iznad toga, a to je većina, moraju u idućih pet godina smanjivati gubitke za minimalno jednu petinu godišnje. U protivnom, od 2027. kreću penali kroz drugu sastavnicu naknade za korištenje voda.
No NAPSG problem ne svodi samo na curenja. U mnogim sustavima nedostaju osnovni podaci o mreži (karte, ažurne baze potrošača, evidencije starosti cjevovoda), godišnje se mijenja premalo cijevi (znatno manje od 2 posto), a mreže često rade u nepovoljnim tlačnim uvjetima (prosjek oko 5 bara). Uspostavljen je mali broj DMA zona (District Metering Area), opreme za mjerenje i detekciju curenja nema dovoljno, a dodatni uteg su manjak ljudi i znanja jer sustavnih edukacija gotovo nema, a timovi za gubitke često rade 'uz sve ostalo'.
