Kako je devizni diler Nodilo srušio Riječku banku i protresao državu

Ujutro su redovi štediša počeli rasti, a riječki Korzo i Fiumara odzvanjali su istim pitanjem: Gdje je nestao novac? Vijest da je u Riječkoj banci otkriven golemi devizni minus presjekla je financijski sustav poput munje. Ime koje je vrlo brzo dospjelo na naslovnice bilo je — Eduard Nodilo, devizni diler čije će se pozicije u idućim danima zbrajati na desecima milijuna dolara. Ubrzo će postati simbol jedne od najvećih bankarskih afera u neovisnoj Hrvatskoj. 

‘Otvoren’ dealing i spuštene brane

Prema onome što će kasnije biti detaljno opisano u sudskim spisima i novinskim rekonstrukcijama, Nodilo je od listopada 1997. do ožujka 2002. sklapanjem poslova na međunarodnom deviznom tržištu gomilao gubitke, pri čemu je dio minusa prikrivao depozitima i lažnim knjiženjima. Model je bio opasan jer su mu — ugovorima bez čvrstih limita — otvorena vrata rizičnim špekulacijama, dok je kontrola bila previše slaba da ih uoči na vrijeme. Zbrojeno, šteta je dosegnula oko 97–100 milijuna dolara. 

Tih dana u ožujku 2002. pucali su i nervi i telefoni: HNB je žurno sazivao sastanke, političari su pokušavali smiriti tržište, a dioničari trpjeli pad cijene i urušeno povjerenje. Banka, pritisnuta povlačenjem depozita, doslovno je tonula iz dana u dan. Država se — nakon dramatičnih vijećanja — vraća u vlasništvo nad bankom kako bi spriječila širi potres sustava i zaštitila štediše. Tadašnji vlasnik, Bayerische Landesbank, vratio je državi 60 posto dionica za simboličnu cijenu od jednog eura. Potom ju je preuzela Erste&Steiermärkische Bank, i pod tim nazivom riječka banka posluje od 2003.

Tko je bio čovjek u središtu oluje

Mediji su Nodila opisivali kao tihog, iznimno inteligentnog profesionalca, čovjeka koji je godinama radio u dealing-roomu i uživao povjerenje. No upravo je u toj kombinaciji povjerenja, ovlasti i slabih procedura ležala opasna pukotina: front-office se odvajao od kontrole i back-officea, a nadzor nad dnevnim otvorenim pozicijama i limitima bio je nedostatan. Kad je minus probio branu, pitanje više nije bilo kako je moguće, nego tko je propustio vidjeti — diler, nadređeni, uprava, revizori ili sustav. 

Istraga, procesi i presude

Istraga je potrajala godinama. U proljeće 2006. počinje glavno suđenje — najveći gospodarski proces tog doba, sa spisom od preko 60.000 stranica. Optužnica je na šest točaka teretila Nodila i više odgovornih u banci, među ostalim zbog sklapanja štetnih ugovora te krivotvorenja i prikrivanja stvarnih pozicija. 

Konačan epilog za Eduarda Nodila stigao je 2009.: nepravomoćno, pa zatim pravomoćno, dobiva jedinstvenu kaznu od 7,5 godina zatvora, uz obvezu naknade štete pravnom sljedniku banke u iznosu od 96 milijuna dolara. Ključno je da je sud utvrdio obrazac kontinuiranog generiranja gubitaka, kršenje limita i neovlašteno uzimanje depozita.

U ljeto 2013. Nodilo izlazi na uvjetni otpust, nakon gotovo šest godina provedenih u zatvoru. Nakon toga nije ga bilo u javnosti. Umro je u 74. godini 12. veljače 2026.  

Poslovne posljedice: kraj jedne ere

Riječka banka — nekoć regionalni ponos i gospodarski servis — nakon državne intervencije završava u rukama snažnijeg vlasnika (današnjeg pravnog sljednika). Taj potez spašava klijente, ali i simbolizira završetak jedne epohe: od tog trenutka u Hrvatskoj praktično prestaje era velikih domaćih banaka; sustav ulazi u razdoblje dominacije međunarodnih grupacija, strožih internih kontrola i konzervativnijeg pristupa tržišnim rizicima. 

Regulatorne i kulturne lekcije

Afera je ostavila dublji trag od jedne bilance. Prvo, pokazala je da je organizacija rizika jednako važna kao i talent u dealing-roomu: bez strogih limita, segregacije dužnosti i neovisne kontrole, talent može postati detonator. Drugo, potvrdila je da povjerenje u banke živi na tankoj membrani informacija — jedna loša jutarnja vijest dovoljna je za redove pred šalterima. Treće, natjerala je čitav sektor na profesionalizaciju: dnevna usklađenja pozicija, izvještavanje u realnom vremenu, ‘four-eyes principle’, i kultura u kojoj je postavljanje pitanja obveza, a ne smetnja. Sve to danas zvuči standardno — 2002. nije bilo. 

Epilog, godinama poslije

Nodilo je jedini pravomoćno osuđeni u aferi koja je srušila banku i uzdrmala povjerenje javnosti. Osim njega bila su optužena još trojica menadžera i dvije službenice. Svi oni, uključujući i tadašnjeg predsjednika Uprave Ivana Štokića, oslobođeni su svih optužbi. 

No, bio je to slučaj koji je preoblikovao hrvatsko bankarstvo: spas depozita i stabilnost sustava iznjedrili su brže konsolidacije, čvršći nadzor HNB-a i lekciju da se rizik ne može ‘srediti sutra’. Taj dan u ožujku 2002. ostao je podsjetnik da banke ne ruše samo loši krediti — ruše ih i loše kontrole.