Labinska republika: Od antifašizma i samoupravljanja do turizma

Kova je naša! Pod tim sloganom (jama je naša) rudari Labinštine – Hrvati, Talijani, Slovenci, Česi, Slovaci, Mađari i Poljaci – digli su se 2. ožujka 1921. protiv nasilne talijanske fašističke uprave i preuzeli kontrolu nad labinsko-raškim rudnicima. U samoorganiziranoj Labinskoj republici uspostavili su radničku samoupravu, organizirali straže, nastavili proizvodnju ugljena i 37 dana branili svoj rad, dostojanstvo i prava. 

Krvova placa

Štrajk je započeo kada se te srijede oko šesto rudara okupilo na trgu u Vinežu koji je kasnije prozvan Krvova placa (Krvavi trg). Prosvjedovali su protiv fašista, koji su u Pazinu zlostavljali njihova sindikalnoga vođu Giovannija Pipana. Rudari su potom zauzeli rudnike i rudarska postrojenja, minirali prilaze oknima u Krapnu, Vinežu, Štrmcu i separaciju Štalije s odlagalištem ugljena, te organizirali naoružane radničke postrojbe pod nazivom crvene straže, kojima je zapovijedao Francesco da Gioz. Politička i socijalna pitanja rješavao je rudarski komitet na čelu s Pipanom, a potporu im je davao i plemić Giovanni Tonetti (crveni barun). 

Upravi rudnika postavljeni su ekonomski zahtjevi uključujući i povišenje nadnica. Budući da su se pregovori odužili, rudari su 21. ožujka odlučili sami organizirati proizvodnju i sišli su u jame. Istodobno su, plašeći se štrajkolomaca, uhitili i zatočili 13 rudara Sicilijanaca sklonih upravi. 

Slamanje pobune, odmazda i oslobođenje

Uprava je taktizirala i tobože pregovarala, a 8. travnja poduzela je energične mjere. Pokrenuta je, s mora i kopna, iznenadna akcija vojnih i redarstvenih snaga. Zatečeni rudari povukli su se kraj Štrmca, gdje su pružili oružani otpor. No, slabo naoružani i neiskusni, ubrzo su morali odustati. 

Pipan je naredio prekid vatre i preuzeo svu odgovornost na sebe. Uslijedila je odmazda, tijekom koje je uhićeno četrdesetak pobunjenika. Rudari Maksimilijan Ortar i Adalbert Sykora smrtno su stradali. 

Optužnica je teretila 52 rudara za okupaciju rudnika, uspostavu sovjetskoga režima, suprotstavljanje vlastima, miniranje skladišta, držanje eksploziva i niz drugih nezakonitih radnji. Odvjetnici Edmondo Puecher, Guido Zennaro i Egidio Cerlenizza uspješno su obranili optuženike, te je porota donijela oslobađajuću presudu. 

Prvi antifašisti i samoupravljači

Labinska republika ostala je zapamćena kao prva europska oružana pobuna protiv nadirućeg fašizma, a sindikalna borba i samoorganizacija bili su zametak radničkog samoupravljanja.

Nakon gušenja pobune proizvodnja je rasla, a broj zaposlenih povećan je sa oko 2000 na 10-ak tisuća uoči II. svjetskog rata. Istarski rudnici svrstavani su tada među najmodernije u Europi, ali to nije spriječilo tragediju 28. veljače 1940., kad su u eksploziji metana poginula 372 rudara. 

Od vrhunca do propasti

Nakon 1945. godine, Istarski ugljenokopi Raša postaju ključni u obnovi i industrijalizaciji. No, već 1960-ih dolazi do krize zbog sve veće dostupnosti jeftine nafte, što uzrokuje pad proizvodnje i smanjenje broja rudara. 

Rudnike nisu spasila ni dva bloka termoelektrane Plomin, koja je koristila ugljen. Rudnici su se počeli gasiti 1985., a posljednja jama u Tupljaku, posljednjem aktivnom rudniku u Hrvatskoj, zatvorena je 1999. 

Labinština i danas na talijanski pogon

Istarski rudnici ostali su živjeti samo u sjećanju – Krvova placa, muzejska rudarska zbirka i šoht (čelični toranj) u Labinu, te rudarska naselja Raša i Podlabin koja čine urbanu i arhitektonsku cjelinu. 

Ostala su sačuvana rudarska postrojenja jame Raša, koja je danas turistička atrakcija kroz organiziranje rudarskih tura Kova experience. 

Labinština i danas u ekonomskom smislu živi 'na talijanski pogon' – ne samo zbog najvećeg broja gostiju iz Italije. Tri najveće labinske tvrtke – Carel Adriatic, Danieli-Systec i Maslinica - u talijanskom su vlasništvu.