Ne opstaje onaj s najviše resursa, već tko prepozna idući poremećaj

Iako smo s pandemijom zagazili u svijet 'novonormalnoga', rijetko je tko pomislio da ćemo se buditi jutrima pitajući se koji je novi rat i gdje izbio. Geopolitika (čitaj: Trump) postala je toliko nepredvidljiva da poduzetnici više ne znaju gdje bi se (dugoročno) opskrbili sigurnom energijom i sirovinama, ali i s kime je danas uopće pametno poslovati.

Ključan je alat za preživljavanje pravilno 'čitanje' kaosa, a za to je malotko opremljen. Štoviše, uz umjetnu inteligenciju kognicija nam gotovo nepovratno vene. Upravo se u tu nišu ugurala Oriane Cohen, Francuskinja koja živi i radi u Portugalu, bivša novinarka i obavještajna operativka, danas konzultantica koja na temelju koncepta Sive zone (Grey Zone™) uči ljude, lidere, kompanije i institucije kako prepoznati (ne samo geopolitička) kretanja prije negoli se ona materijaliziraju na tržištu. I prije negoli kaos počne utjecati na bilance tvrtki ili financije država.

Jeste li na temelju svoje Sive zone mogli predvidjeti Venezuelu, Gazu, Iran...?

– Ne u pojednostavnjenome smislu predviđanja točnoga događaja, datuma ili okidača. Siva zona odnosi se na prepoznavanje pomaka u sustavima prije negoli oni proizvedu događaje. U svim su tim slučajevima signali eskalacije bili su vidljivi godinama: fragmentirana vlast, narativno ratovanje, sankcije, ekonomski pritisak, postupna vojna normalizacija. Nijedan od tih sukoba nije se pojavio iznenada, taložili su se sloj po sloj.

Jedan od načina na koji te promjene postaju vidljivima jest rana reakcija sustava. Zrakoplovne se rute mijenjaju, osiguravatelji precjenjuju rizik, logistički koridori postaju nestabilni, tokovi se energije rekalibriraju. Te se prilagodbe događaju prije nego što vlade formalno priznaju razmjere problema. Siva zona okvir je koji pomaže prepoznati nestabilnosti prije nego što one postanu naslovnice u glavnostrujaškim medijima.

Cilj je prepoznati trenutak kad sustav uđe u određenu konfiguraciju, kad određeni ishod postane sve vjerojatniji, i djelovati na temelju toga. Ako ste proteklih mjeseci pratili obrasce zrakoplovstva u regiji, mogli ste zapaziti kako se vojna logistika pojačava, a civilni zračni prostor postupno sužava. To je praktična vrijednost Sive zone – dovoljno rano 'čitanje' gibanja sustava kako biste prilagodili svoje odluke prije nego što poremećaj postane očit svima ostalima.

Geopolitičari vele da smo zagazili u treći svjetski rat. Kad tomu dodamo energiju, resurse, trgovinu, što bi izvršni direktori sada trebali promatrati i činiti?

– Bila bih oprezna s terminom 'treći svjetski rat', on sugerira jedan jedinstveni sukob s jasnim blokovima i frontama. Toga nema, ali ima fragmentiranih kriza koje se preklapaju. Ratovi, sankcije, energetski poremećaji, tehnološka konkurencija i preusmjeravanje trgovine neprestano međusobno djeluju. Geopolitika nikada nije bila izvan gospodarstva; ona izravno oblikuje opskrbne lance, osiguranje, logistiku, regulativnu okolinu i tržišnu stabilnost.

Za izvršne direktore ona je postala temeljna varijabla strategije. To podrazumijeva imati u organizaciji nekoga sposobnoga za izradu obavještajnih procjena: praćenje geopolitičkih signala i njihovo prevođenje u konkretne preporuke utemeljene na industriji, geografiji i tvrtkinoj operativnoj izloženosti.

U tako fragmentiranom svijetu VUCA​-e čini se da ekonomsko znanje samo po sebi više nije dovoljno za vođenje kompanije. Što nam nedostaje?

– Svakako ne više znanja, već ga imamo previše. Nedostaje nam sposobnost 'čitanja' stvarnosti onako kako se ona zaista ponaša. Redovito viđam lidere koji savršeno razumiju svoje bilance, opskrbne lance i tržišta, a ipak ih potpuno destabilizira regulativna promjena, preokret u narativu ili iznenadni utjecaj nekog neformalnog aktera.

Njihov problem nije nedostatak znanja, nego to što se koriste okvirima osmišljenima za svijet koji više ne postoji. Dualnost, složenost, neizvjesnost i volatilnost postali su norma. To su strukturne značajke sustava. A ljudi i dalje odgovaraju na pogrešna pitanja s pomoću alata izrađenih za neku drugu stvarnost.

Kad prihvatimo da je nestabilnost nova normalnost, strategija prestaje biti pokušaj ponovnog uspostavljanja reda i postaje djelovanje u trajnoj nestabilnosti. Upravo se time bavi Siva zona: prostor u kojemu se moć, utjecaj i odluke već pomiču – mnogo prije nego što postanu vidljivima.

Što onda danas znači razmišljati strateški?

– Dobro pitanje, pogotovo zato što se danas mnogi nazivaju stratezima. U stvarnosti ih je vrlo malo. Pravi je strateg netko tko je sposoban za tri konkretne stvari. Prvo, prepoznati prirodu situacije prije djelovanja. Je li to tržišni problem, politički problem, problem narativa ili promjena sustava? Većina ljudi koristi se potpuno nevažnim okvirima za analizu situacija. Drugo, treba znati kada je djelovanje kontraproduktivno.

Govoriti, reagirati ili 'nešto poduzeti' često znači reagirati unutar zamke koju su dizajnirali drugi. Pravi strateg zna da šutnja štiti, da odgoda može stvoriti polugu, a nedjelovanje očuvati mogućnost izbora. Većina lidera radi suprotno: djeluje brzo kako bi imala osjećaj kontrole, ali pritom gubi stratešku slobodu. I treće, morali bi ostati dosljedni, ali i prilagoditi se. Lakše je to reći nego učiniti, jer u kaosu se često napusti vlastita temeljna logika.

Mnogi lideri mijenjaju pozicije i narativ, počnu proturječiti samima sebi i tako gube vjerodostojnost. Strateg zna da identitet mora ostati stabilan, a da se ponašanje može mijenjati. Savezi, ton, tajming i vidljivost mogu se prilagoditi, ali način odlučivanja i to što odbijate žrtvovati mora biti jasno.

Mnogi kažu da su stvari jasnije kad znaju tko vuče konce. Znamo li tko ima pravu moć?

– Prva je pogreška pitati 'tko'. Moć nije nešto što netko posjeduje; to nije nešto što možete 'držati'. Moć je cirkulacijski fenomen. Moj se rad temelji na sistemskom 'čitanju' moći inspiriranom teorijom kompleksnih sustava. Iz te perspektive moć nije na jednome mjestu, u jednom akteru ili jednoj instituciji. Ona teče – fluidna je.

Tehnološke platforme, države, korporacije, elite – to nisu 'vlasnice' moći, one su čvorovi. Većina vidi titule, institucije, direktore, zastave, platforme i pretpostavi da se moć nalazi ondje. To nije moć, nego autoritet, iako je i on krhak i može nestati preko noći. Prava moć djeluje na operativnoj razini. Moć teče kroz infrastrukture, tehnološke platforme, posrednike, neformalne mreže, regulativne praznine. Nitko je zapravo ne posjeduje.

Neki akteri mogu privremeno regulirati pritisak na pojedinim točkama, ali kontrola je uvijek djelomična, privremena i reverzibilna. Zato sam iznimno oprezna prema analizama koje krivnju pripisuju jednoj jedinoj skupini. Takva logika svodi kompleksnost na jednoga 'negativca' i propušta razumjeti kako moć zapravo funkcionira.

Okej, je li dio moći u posjedovanju ključne robe i resursa? Što je danas uopće ključna roba? Podaci? Sirovine?

– Opsesija pronalaženjem 'ključne robe' zrcali stari način razmišljanja, uvjerenje da opstanak ili moć ovise o posjedovanju 'pravoga' resursa. U stvarnosti resursi se mijenjaju; tehnologije stare, ciklusi se pomiču. Opstanak ne određuje ono što posjedujete, nego koliko dobro razumijete situaciju u kojoj jeste.

Mogu bez ikakve dvojbe ustvrditi da ćemo vidjeti kako propadaju kompanije ili ljude s golemim količinama podataka, kapitala ili tehnologije. Zašto? Zato što su pogrešno 'pročitali' situaciju i povjerovali da 'posjeduju' moć. A to je opasno uvjerenje, jer upravo tu nastaju slijepe točke. Vidjela sam aktere s mnogo manje resursa koji su uspješno prebrodili krize jer su razumjeli dinamiku situacije i znali se prilagoditi. Iz te perspektive, rasprava o 'ključnome resursu' promašuje poentu. Nikakva količina podataka ili rijetkih minerala neće vas spasiti ako primjenjujete pogrešan okvir za razumijevanje stvarnosti.

Imamo li primjere tvrtki koje to razumiju i onih koje to ne vide?

– Naravno. Uzmimo primjer Nokije. Početkom dvijetisućitih dominirala je globalnim tržištem mobilnih telefona. Imala je tehnologiju, kapital i doseg, ali pogrešno je protumačila pomak prema ekosustavu pametnih telefona. Resursi su bili tu, ali tvrtka je pogrešno tumačila okružje i izgubila je gotovo monopolistički položaj.

S druge strane, pogledajte Apple. Nije izumio mobilni telefon, ali je prije većine shvatio da prava promjena nije hardver, nego softver, aplikacije, korisničko iskustvo. 'Pročitao' je strukturnu promjenu i repozicionirao tvrtku oko nje. I danas se nastavlja prilagođavati integrirajući u poslovanje sve dublje transformacije u društvu. Ključna varijabla nije ono što posjedujete – podaci, kapital, tehnologija – već vaša sposobnost da ispravno 'čitate' stvarnost dok se ona još mijenja.

Na temelju čega se onda danas odlučuje – i u politici i u korporacijama?

– Manje na temelju činjenica nego što ljudi vole priznati. Volimo vjerovati da odluke donosimo racionalno, ali ako pažljivo promatrate obrasce, većina današnjih odluka vodi se kratkoročnim preživljavanjem. Upoznala sam vrlo malo stratega koji razmišljaju dugoročno. Neki lideri imaju prednost zato što su ukorijenjeni u tradicijama ili filozofijama koje su naviknute razmišljati u dugim horizontima i nelinearnoj uzročnosti. No većina lidera djeluje pod stalnim pritiskom, a takvo okružje nagrađuje defenzivne odluke, ne strateške.

Iako živimo u potpunom kaosu, svjetsko gospodarstvo iznenađujuće raste. Kako je to moguće?

– Zanimljivo pitanje. Današnji gospodarski rast uvelike je odvojen od ljudskoga blagostanja. U mnogim je sektorima danas lakše stvarati vrijednost ako je manje ljudi u procesu. Zvuči grubo, ali ljudi su spori, emocionalni i zakonski zaštićeni. Strojevi i kôd – nisu. S čisto ekonomskoga stajališta, uklanjanjem ljudi iz procesa smanjuje se trenje i stvara se više ekonomske vrijednosti. Današnji rast zapravo zrcali učinkovitost izdvajanja, a ne kolektivni napredak.

Zato je rast BDP-a snažan, a istodobno bilježimo demografski pad; zato imamo izgaranje, društvenu fragmentaciju, gubitak smisla. Sustav nije dizajniran da optimira ljudsko blagostanje, nego da optimira rast vrijednosti. Zato je moguće da gospodarstvo raste dok se ljudska baza sustava polako raspada. Za mene to samo znači da je rast prestao biti pouzdan pokazatelj zdravlja društva.

Kako će se onda dalje razvijati globalno gospodarstvo? Kamo idemo? Povijest nam pokazuje da su ratovi su bili najčešći 'čistači'.

– Ne mislim da globalno gospodarstvo ide jednom, ujedinjenom putanjom. Vjerojatnije ćemo svjedočiti fragmentaciji: neke će regije nastaviti rasti potaknute tehnologijom, automatizacijom i novim energetskim sustavima; neke će se suočiti sa stagnacijom ili čak kolapsom zbog demografskoga pada, političke nestabilnosti ili javnoga duga. Drugim riječima, globalno će gospodarstvo vjerojatno postati neujednačenije.

Povijesno gledano, ratovi su katkad djelovali kao brutalni mehanizmi resetiranja jer uništavaju kapital, infrastrukturu i političke aranžmane prisiljavajući sustave na reorganizaciju. Ali danas prilagodbe mogu biti manje linearne. Umjesto jednoga velikog rata moguć je niz regionalnih šokova, tehnoloških pomaka i institucionalnih transformacija koje će postupno preoblikovati globalni sustav.

Vođe se ne bi trebali pokušavati usredotočiti na predviđanje ishoda. Trebali bi samo shvatiti da će okružje ostati nestabilno i nejednako. Prednost imaju oni koji će se brzo prilagoditi promjenama umjesto da pretpostavljaju kako će se globalni gospodarski sustav vratiti lažnoj stabilnosti kakvu smo poznavali.

Čini se da više nema jasnih saveznika i protivnika. Trump to otvoreno pokazuje. Europa gubi položaj u globalnome sustavu. Što dalje?

– Najprije treba razjasniti pojam 'Europa'. Jesu li to europske nacionalne države, institucije EU-a, NATO, ekonomski blok, civilizacija ili ljudi? Ne postoji jedan jedini akter. I upravo je ta nejasnoća ključ problema. Kad pitamo što Europa treba učiniti, pretpostavljamo da postoje jedinstvo i strateška koherentnost, a toga trenutačno nema.

Strukturno gledano, Europa djeluje pod više istodobnih pritisaka – pod sigurnosnim, ekonomskim, institucionalnim, demografskim, civilizacijskim – a istodobno se i dalje oslanja na okvire koji su nastali u stabilnome svijetu koji više ne postoji. U takvoj je situaciji prioritet povrat strateške autonomije prosudbe – sposobnost da Europa sama 'čita' situaciju i odlučuje, a ne da reagira unutar tuđih okvira.

Analize su prilično blagonaklone prema položaju Europske unije. Imaju li uopće klasične političke i ekonomske analize smisla? Mogu li predvidjeti stvarnost?

– Imaju smisla, ali samo unutar vlastitih okvira. I u tome je problem. Većina političkih i ekonomskih analiza metodološki je ispravna, empirijski bogata, logički dosljedna, ali ne uspijeva uhvatiti stvarnost. Zašto? Zato što upotrebljava zastarjele okvire. Drugi je strukturni problem udaljenost od mjesta stvarnog odlučivanja.

Mnoge analize pišu ljudi koji promatraju sustave, ali ne djeluju u njima; ne donose odluke pod pritiskom i na osnovi nepotpunih informacija. Rezultat? Analize rijetko predviđaju nešto stvarno, često objašnjavaju događaje tek nakon što se dogode. Pogledate li izvještaje mnogih poznatih think tankova, često su iznenađujuće površni. Nerijetko opisuju svijet koji više ne postoji, ali i dalje proizvode golemu količinu izvještaja unutar zastarjelih okvira.

Živimo u vremenu instrumentaliziranoga straha. Od ratova, Epsteinovih dosjea i teorija zavjere do ukidanja radnih mjesta koje 'otima' umjetna inteligencija i dugoročnog rasta cijena, preplavljeni smo strahom. Kako ga prevladati?

– Strah je središnja sila u funkcioniranju društava. Mnogi su strahovi pojačani, proizvedeni ili strateški instrumentalizirani. Kad su populacije stalno izložene signalima prijetnje kao što su ratovi, ekonomska nestabilnost, tehnološki poremećaji, skandali i zavjere, živčani sustav ostaje u stalnom stanju pripravnosti. U tom se stanju percepcija sužava. Reagiramo brže, manje razmišljamo i tražimo jednostavna objašnjenja.

Upravo se zato strah može upotrebljavati kao alat. Naime, ljudi su stvoreni da otkrivaju opasnost, a ono što ih danas preplavljuje nije samo miješanje signala, nagađanja, narativa i emocija nego i to što se sve čini hitnim, egzistencijalnim. A kad je sve hitno, prestajemo određivati ​​prioritete, paničarimo. Neki ljudi reagiraju brzo i loše, a drugi se potpuno paraliziraju.