Tko je čovjek iz sjene koji je sudjelovao u rušenju SFRJ i SSSR-a

Tog su posljednjeg četvrtka u veljači 1990. raspršene i posljednje sumnje. Hrvatska ide na prve demokratske višestranačke izbore! Tada je Hrvatska imala trodomni Sabor. Odlučeno je da se zastupnici u Vijeće općina i Društveno-političko vijeće biraju u nedjelju, 22. travnja, te da zaposlenici svoje zastupnike u Vijeće udruženog rada biraju dan kasnije na radnim mjestima. Drugi krug održan je 6. i 7. svibnja.

Politička odluka 

Izbore je raspisao predsjednik Sabora dr. Anđelko Runjić, iako je politička odluka donesena još u prosincu prethodne godine. Na 11. Kongresu SKH 11. – 13. prosinca u poprilično napetim odnosima pobjedu je odnijela reformska struja predvođena Ivicom Račanom. 

Koplja su se lomila oko prijedloga Predsjedništva CK SKH o prijevremenim i hitnim izborima. Tu je prekinuta mučna dugogodišnja tzv. hrvatska šutnja i utabana je staza višestranačkom sustavu, koja se sljedećih mjeseci pretvorila u jednosmjernu brzu cestu.

Raspad SKJ ubrzao procese

Višestranački proces dobio je dodatno ubrzanje već mjesec dana kasnije, raskolom na 14. kongresu SKJ, kojeg su napustili najprije slovenska, a za njom i hrvatska delegacija. Taj čin u noći s ponedjeljka na utorak između 22. i 23. siječnja 1990. nije samo ubrzao višestranačje. Te je noći, zapravo, politički umrla tadašnja država. 

Epilog je dobro poznat. HDZ je na izborima uvjerljivo pobijedio i preuzeo vlast. Također je uspostavljena klackalica koja se ljulja sve do naših dana: državom upravljaju isključivo dvije stranke pojačane manjim koalicijskim partnerima - HDZ (najčešće) i SDP (u dva mandata).  

Kad je sve već bilo odlučeno predsjedniku Sabora preostalo je da formalizira političku odluku i da raspiše izbore. Od veljače do kraja svibnja – kad je predao zakonodavnu vlast HDZ-u figurirao je gotovo kao stečajni upravitelj starog sustava. 

Tri Runjićeve molbe

Po svjedočenju njegovog nasljednika Žarka Domljana, Runjić ga je na primopredaji dužnosti zamolio tri stvari: da zadrži tajnicu i starog šofera Matu, te da ga nikad, pa i u protokolarnim prigodama, ne oslovljava sa 'gospodine Runjiću', nego njegovim nadimkom – Bambe.

Nakon izbora Runjić je 13 mjeseci bio hrvatski veleposlanik u Moskvi u vrijeme raspada bivšeg Sovjetskog Saveza, pa se može reći da je sudjelovao u raspadu dviju država. Organizirao je prelazak 12 veleposlanika u jednom danu na hrvatsku stranu početkom rata za samostalnost. 

S izleta u politiku vratio se na Ekonomski fakultet kao redoviti profesor ekonomske povijesti. Odlikovan je 2009. Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. 

Umro je u Zagrebu 2015. u 78. godini.