Europska obrana

U Zagrebu počeli prvi razgovori o zajedničkoj obrani EU

2. veljače 2026.

foto Shutterstock

EPP-ovci u Zagrebu raspravljali o europskoj sigurnosti koja i jest dio Ugovora o EU i članka 42.7 koji se dosad smatrao pravnom fusnotom

Obzirom da Europa više ne može računati na američki sigurnosni kišobran, na summitu Europske pučke stranke (EPP), koji se proteklog vikenda održao baš u Zagrebu, počelo se jasno razgovarati o aktiviranju članka 42.7 Ugovora o Europskoj uniji, u kojem su navedene klauzule o uzajamnoj obrani 27 zemalja članica EU. Članak, koji je godinama smatran samo pravnom fusnotom, a ne stvarnim sigurnosnim alatom, tako je po prvi put 'izvučen iz ladice' upravo u glavnom gradu Hrvatske, gdje se pokrenulo pitanje njegove operacionalizacije.

I dok se tako javnost zabavljala prometnim gužvama i zatvorenim prometnicama, iza zatvorenih vrata hotela Westin i u Banskim dvorima odvijali su se razgovori koji daleko nadilaze uobičajenu stranačku koreografiju, ali i poruke o donošenju Deklaracija o demografiji, a prvi razgovori o ovom članki jasan su signal da Europa ulazi u fazu ozbiljnog preispitivanja vlastite obrambene arhitekture.

Tako su hrvatski premijer Andrej Plenković, Ursula von der Leyen, njemački premijer Friedrich Merz i grčki premijer Kyriakos Mitsotakis, ali i drugi vodeći ljudi EPP-a, jasno artikulirali ono što se u Bruxellesu već neko vrijeme govori tiše nego što bi se željelo. Povratak Donalda Trumpa u središte američke politike, njegovi upitni stavovi prema NATO-u i poruke koje relativiziraju američku obvezu prema saveznicima natjerali su Europu da se zapita što se događa ako Washington u ključnom trenutku odluči okrenuti leđa.

Politico zagrebački susret opisuje kao 'huddle', kratko i intenzivno okupljanje u kojem se donose odluke bez velikih govora i deklaracija. Upravo u tom formatu pokrenuta je inicijativa da se članak 42.7. prestane tretirati kao teorijska sigurnosna mreža i pretvori u mehanizam koji se može aktivirati bez oslanjanja na NATO i američku vojnu infrastrukturu.

Zajednička obveza

Ta klauzula predviđa obvezu svih država članica da pomognu napadnutoj članici svim raspoloživim sredstvima. Dosad je bila potisnuta u drugi plan, jer se podrazumijevalo da će u stvarnoj krizi glavnu riječ imati NATO, odnosno Sjedinjene Države. Zagrebački razgovori označavaju pokušaj promjene te logike i izgradnje europske sposobnosti samostalnog djelovanja.

Prema dokumentima EPP-a, Europa mora razviti vlastite kapacitete u nizu ključnih područja, od bespilotnih sustava i svemirskih tehnologija do proturaketne obrane. Poruka je jasna: europska sigurnost više se ne želi temeljiti isključivo na američkoj tehnologiji i političkoj volji Washingtona, nego na vlastitim industrijskim i vojnim kapacitetima.

Najdalje je otišao predsjednik EPP-a Manfred Weber, koji je javno podržao ideju da se francusko nuklearno odvraćanje stavi u službu europske sigurnosti. Takva izjava do prije nekog bi zvučala kao politička hereza, no u kontekstu sve dublje transatlantske krize postaje dio ozbiljne rasprave o budućnosti europske obrane.

Formalno, EPP i dalje ističe da NATO ostaje temelj europske sigurnosti. U praksi, međutim, potezi koji se povlače govore drugačije. Pokušaj aktiviranja članka 42.7. i ubrzano jačanje europskih obrambenih kapaciteta jasno pokazuju da se Europa priprema za scenarij u kojem američka sigurnosna jamstva više nisu neupitna.

U tom smislu Zagreb je postao simbolična točka preokreta. Ne zbog svoje vojne snage, nego zato što je upravo ovdje prvi put ozbiljno otvorena rasprava o europskom planu B. Za Hrvatsku i ostale članice to znači veća izdvajanja, teže političke odluke i dugoročnu promjenu sigurnosnog razmišljanja. No znači i nešto drugo: da se nova europska sigurnosna karta počinje crtati, a jedan od prvih poteza povučen je upravo u Zagrebu.