Zašto više podataka ne znači i bolje ekonomske odluke

Eksponencijalni rast broja podataka koji nas zatrpava i 'odozgo' i 'odozdo' – od  satelita i pametnih satova do društvenih mreža i 'skrolanja' prstom po raznim izvorima informacija – postaje ozbiljan problem za donositelje odluka, i na razini nekog poduzeća i na razini makroekonomije.

Postali smo pretrpani ne samo brojem podataka nego i načinima mjerenja gospodarstva koje je generacija prije nas mogla samo sanjati. Ti su novi izvori podataka itekakav izazov, ne samo za analizu uobičajenih pokazatelja već i za način na koji ih interpretiramo i razumijemo.

S poplavom podataka izronila su važna pitanja: kako uopće primijetiti ključne signale ekonomske aktivnosti u šumi podataka koje generira umjetna inteligencija i kako bismo ih trebali najprije prepoznati, potom i koristiti pri donošenju političkih odluka o ekonomiji? U kojoj mjeri novi izvori podataka mogu nadopuniti ili možda čak zamijeniti službenu statistiku? I, ključno, prepoznajemo li uopće pokazatelje i metrike koji postaju najvažnijima u doba digitalnoga gospodarstva?

Šuma podataka i problem interpretacije

Novo izdanje Financija i razvoja MMF-a istražuje upravo ta pitanja. Jedan od autora, Kenneth Cukier, sugerira da iskorištavanje alternativnih podataka zahtijeva i nov način razmišljanja. Današnje ekonomiste uspoređuje s radiolozima koji su se nekoć opirali jasnijim MRI snimkama, jer su bili obučeni za čitanje običnih. - Držimo li se zastarjelih metrika čak i kada novi podaci nude brže, detaljnije i oštrije uvide u ekonomsku stvarnost?

Jasno je da više podataka ne podrazumijeva automatski i bolje uvide ili odluke, štoviše, više često znači i lošije. Uz to, novi ili alternativni podaci, kako god ih nazivamo, često su nusprodukt nečije privatne poslovne aktivnosti, što znači da su krcati 'pristranostima' tog okruženja. Možda im nedostaje dug kontinuitet i znanstvene metode koje podupiru službene ekonomske pokazatelje. Zato službena statistika ostaje važnom. No, zatvaranje novih izvora znači i zatvaranje očiju pred novom stvarnošću, dakle, treba nam simbioza staroga i novog – zaključuje.

Središnje banke između brzine i transparentnosti

Njegova kolegica Claudia Sahm veli kako središnje banke danas itekako koriste nove izvore podataka kako bi popunile praznine, recimo, one koje proizlaze iz pada stope odaziva na nacionalne ankete, ali ih uvijek koriste u skladu s pouzdanim službenim izvorima. Kako bi se poboljšala kvaliteta podataka, poziva na suradnju statističkih ureda/agencija, privatnih pružatelja usluga, vladinih dužnosnika i akademika. Oslanjanje na izvore podataka koji nisu dostupni javnosti narušava transparentnost, koja je ključna za odgovornost središnjih banaka, upozorava.

Za Berta Kroesea iz MMF-a, oslanjanje na privatne podatke ne smije umanjiti važnost službenih resursa za obradu podataka. Bez snažnih, neovisnih nacionalnih statističkih agencija, istinitost ekonomskih podataka i analize temeljene na njima mogle bi izgubiti smisao, a odluke temeljene samo na novim izvorima podataka mogle bi dovesti do kolapsa društva čija politika isključivo na takav način donosi odluke. Dakle, temeljne ekonomske metrike poput BDP-a i produktivnosti moraju ostati ključnima, ali ih treba početi usklađivati s novim, modernijim mjernim sustavima.

Kada kažemo 'privatni' podaci, što uopće pod time mislimo? Pametno  prikupljanje podataka služi javnome dobru samo ako su podaci široko dostupni. Koncentracija prikupljanja podataka među nekolicinom velikih tehnoloških tvrtki ugrožava i konkurenciju i inovacije, stoga nam, poručuju autori, trebaju  politike koje nalažu širu razmjenu podataka. Doduše, u vrijeme današnje geopolitike to je lakše reći nego učiniti, jer se iza kulisa rađaju zahtjevi koje hrane glad umjetne inteligencije za podacima, od energije i čipova do minerala i vode, pri čemu ti pritisci potpuno mijenjaju globalnu dinamiku moći. Tu je i pitanje cijene podataka, ali i to kako uopće koristimo i dijelimo informacije.

Naime, većini je tvrtki sve teže izazivati dominantne igrače u podatkovnoj ekonomiji. Mnoge tvrtke danas prikupljaju podatke, ali ih nedovoljno koriste, točnije, ne znaju ih koristiti. Istraživanja pokazuju kako se najmanje 80 posto onoga što se podatkovno prikupi diljem svijeta nikada ne (is)koristi. Tvrtke koje prikupljaju podatke i ne znaju kako ih koristiti gube veliku vrijednost vlastitih digitalnih resursa. S njima kopni i sposobnost za inovacije, pa još više zaostaju za tvrtkama koje se bolje snalaze s podacima. No, igra šteti i velikima - inovacija ne stagnira samo unutar 'konvencionalnih' tvrtki, dominantne platforme podataka, nakon što postanu dominantnima na tržištu, prestaju inovirati, fokusirajući se zaštitu tržišnoga udjela.

Koncentracija podataka kao sistemski rizik

No, prijetnja koncentracije podataka, čini se, postaje najozbiljnijom. EU, čije je drugo ime 'regulacija', i tu donekle prednjači. Doduše, ne baš s mnogo uspjeha.  Antimonopolski i tržišni propisi za razbijanje velikih platformi podataka donekle rješavaju simptome, ali ne i uzrok koncentracije podataka. Recimo, ako bi EU i uspjela 'razbiti' Metu, već bi sutra druga velika platforma zauzela njeno mjesto.

Zaustavljanje jedne platforme koja skuplja bilijune podataka ne mijenja temeljnu dinamiku stvaranja goleme količine novih podataka. Nema te sile ni propisa koja bi ih zaustavila. Uostalom, ni Opća uredba EU o zaštiti podataka (čuveni GDPR), nije uspjela suzbiti koncentraciju podataka (u rukama neke banke, recimo). Pa velike platforme nastavljaju koristiti podatke po volji.

Autori analize stoga poručuju kako je potrebna najprije kontrola velikih providera podataka, potom i sinergija sa starim izvorima kako bi se šuma podataka što mudrije koristila u doba kada umjetna inteligencija pojačava i broj podataka i šum u kanalu. Geopolitika samo dolijeva ulje na vatru hitnosti rješenja tog izazova.