Doktor Banožić dovoljno je duboko klijentelistički umrežen da znade kako u povlaštenoj hrvatskoj političkoj i društvenoj kasti ima mnogo sličnih, a moguće i lošijih doktora od njega. Zato me ne čudi da se doktor Banožić pita zašto baš njega razotkrivaju među tolikima
Vjerujem da ste čitajući novine ovih dana svladali temeljna marketinška znanja iz udžbenika/priručnika ‘E-marketing‘, autora Marija Banožića, doktora ekonomskih znanosti, nesuđenog izvanrednog profesora i trenutačnog ministra obrane. Naučili ste, pretpostavljam, da poruka e-mailom stiže brže nego poštom, kao i niz drugih korisnih otkrića doktora Banožića, kojeg je samo medijsko seciranje njegova marketinškog udžbenika/priručnika spriječilo da bude promoviran u izvanrednog profesora. Zasad. Jer, kažu da je kao vlastiti autorski udžbenik podvalio prepisanu i još k tome zastarjelu tuđu prezentaciju.
No ja razumijem i razočaranje doktora Banožića, jer tamo neki ‘mrzitelji‘ žele ugroziti baš svaku njegovu ‘poziciju‘. Pa i ‘poziciju‘ izvanrednog profesora. Dva su razloga tome.
Doktori sumnjive kakvoće
Prvo, doktor Banožić je dovoljno duboko klijentelistički umrežen da znade kako u povlaštenoj hrvatskoj političkoj i društvenoj kasti ima mnogo sličnih, a moguće i lošijih doktora od njega. Pogledajmo samo one koje on, ovako uspješan, može smatrati usporedbe vrijednim. Šef hrvatske civilne zaštite (dr. Damir Trut) doktorirao je sigurnosne stvari na (privatnom) Univerzitetu modernih znanosti u istočnom Mostaru, koji je trenutačno pod istragom u BiH zbog prodaje lažnih diploma i doktorata. U žurbi tržilo se i na benzinskim crpkama. Šef Hrvatske gospodarske komore (dr. Luka Burilović) diplomirao je na (privatnom) Univerzitetu za poslovne studije Banja Luka, da bi znanstveni uspon nastavio na (privatnoj) Visokoj školi u Višnjanu, u međuvremenu zatvorenoj, i zaokružio ga doktoratom ekonomskih znanosti na osječkom sveučilištu, koje se već pročulo po proizvodnji doktora sumnjive kakvoće. Od 2014. do 2022. u Hrvatskoj je priznato čak 1088 diploma s različitih, mahom privatnih sveučilišta iz BiH i Srbije i to po brzom postupku. Ni sličnom onom mrcvarenju koje su u 1990.-ima u postupku nostrifikacije diploma prolazili mladi hrvatski povratnici, diplomandi s tamo nekih pariških Sorbonnea. Zato me ne čudi da se doktor Banožić pita zašto baš njega razotkrivaju među tolikima, zašto baš njemu ne daju ‘poziciju‘. Neće se valjda pitati čime to on zaslužuje ‘poziciju‘, kada se to nitko oko njega ne pita.
Drugi razlog zbog kojeg razumijem čuđenje i razočaranje doktora Banožića dublje je naravi i tiče se sustavnog razaranja i degradacije znanja, obrazovanja i akademskih statusa. Nije on, naime, sam sebe promovirao u doktora, u autora visokoškolskog udžbenika/priručnika i mogućeg profesora. Imao je ‘mentoricu‘, odnosno urednicu udžbenika, aktualnu prodekanicu veleučilišta Lavoslav Ružička u Vukovaru, doktoricu pravnih znanosti Sanju Gongeta. Ako poslušate doktora Banožića i kliknete na Google, umjesto da idete ‘pješice‘, vidjet ćete da je prodekanica Gongeta pravne znanosti doktorirala na (privatnom) Univerzitetu Privredna akademija u Novom Sadu.
Kada pak u razgranatoj međunarodnoj suradnji pogledate s kojim ‘univerzitetima‘ taj novosadski surađuje primjerice u BiH – nema nijednog koji nije pod istragom za trgovinu diplomama i doktoratima. Ili redom: Nezavisni univerzitet Banja Luka, Univerzitet za poslovne studije Banja Luka, Europski univerzitet Brčko, Internacionalni univerzitet Travnik, Visoka škola za primijenjene i pravne nauke Prometej Banja Luka. Uz doktorat s tako ‘prestižnog‘ univerziteta prodekanica Gongeta u svome profesionalnom životopisu navodi i dvije radionice iz kriznog menadžmenta: jednu od dva (!) dana na izvjesnom sveučilištu u austrijskom St. Poltenu i drugu od čak četiri (!) dana u Frankfurtu!
Oni koji vrijede – odlaze
I šećer na kraju: na temelju takvih profesionalnih referencija Hrvatski sabor političkom je odlukom imenovao doktoricu Gongeta članicom Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, najviše stručno tijelo za znanost i sveučilište u državi. Pozitivno ‘mentoriranje‘ nesuđenog profesora Banožića sigurno joj nije odmoglo. Ona sad suodlučuje o strategiji razvoja hrvatske znanosti i sveučilišta, o kriterijima kvalitete, procjenjuje nečiju znanstvenu izvrsnost.
Time je na simboličnoj razini zatvoren krug sustavne degradacije izvrsnosti i kriterija meritokracije u znanosti i na sveučilištu. U sljedećem koraku više neće biti glupi oni koji padaju razrede i stječu doktorate po benzinskim crpkama, već oni koji ne znaju kupiti diplomu i osvojiti ‘poziciju‘. U tom sustavu doktor Banožić jednom će i postati profesor. Ali komu? Zbog takvih doktora i takvog sustava su oni koji vrijede otišli. Odlaze. I otići će.