Hamasov pokolj u Izraelu, odobravanje, pa i slavlje koje je nakon njega uslijedilo u dijelu muslimanskih migrantskih zajednica u Njemačkoj, što se zatim pretvorilo u otvorene izljeve antisemitizma, ohrabrili su i prisilili kancelara Scholza na politički zaokret prema ilegalnim i nekontroliranim migracijama
Rastući val antižidovske retorike i izravnih napada na Židove u Njemačkoj osokolio je njemačkoga kancelara Olafa Scholza da se odrekne posljednjega političkog nasljeđa Angele Merkel – njezine politike ‘srdačno dobro došli‘.
– Ne želim upotrebljavati velike riječi, ali mislim da je ovo povijesni trenutak – poručio je Scholz nakon što je s njemačkim pokrajinskim vlastima dogovorio nove, strože postupke za dobivanje azila i bržu deportaciju onih kojima je odbijen. Merkelina energetska politika ovisnosti o ruskom plinu doživjela je krah tek nakon ruske invazije na Ukrajinu. Njezina politika otvorenih vrata prema ilegalnim migracijama i dalje je opstajala unatoč tomu što je već odavno postalo bjelodano da se time ugrožava sigurnost, kako njemačka tako i europska, da se ugrožava mirovinski sustav, sustav socijalne zaštite, da nema pozitivnog ekonomskog učinka, da potiče porast kriminala i radikalizaciju političke scene – i na desnoj i na lijevoj strani političkog spektra…
No samonametnuta politička korektnost branila je to primijetiti. Jer oni koji primijete, odmah postaju ksenofobi, rasisti i slični nekorektni natražnjaci. Tek Hamasov pokolj u Izraelu, odobravanje, pa i slavlje koje je nakon njega uslijedilo u dijelu muslimanskih migrantskih zajednica u Njemačkoj, a zatim se u nastavku izraelsko-palestinskog rata u Gazi, uz prosvjede protiv ubijanja palestinskih civila, pretvorilo u otvorene, pa i nasilne izljeve antisemitizma, ohrabrili su i prisilili Scholza na politički zaokret prema ilegalnim i nekontroliranim migracijama.
Solomunsko rješenje
Ubrzo nakon najave povijesnog zaokreta SPD-ov Scholz našao je zajednički jezik s talijanskom konzervativnom premijerkom Georgiom Meloni, koju su još prije godinu dana zbog njezina tvrdog stajališta prema ilegalnim migracijama u europskome političkom mainstreamu označavali kao veliku opasnost za Europu. I našli su solomunsko rješenje: da kampove za ilegalne migrante, tražitelje azila, grade u predvorju EU-a. Za početak – dva u Albaniji. I zamjenik kancelara, politički zeleni Robert Habeck, slaže se danas sa zaokretom u migrantskoj politici. Iako je upravo njegovim Zelenima otvorenost prema migrantima bila jedno od najvažnijih izbornih obećanja. Uza zelene energije, koje danas također sve više napuštaju žaleći za svojim nuklearkama koje je kancelarka Merkel dekretom zatvorila. Samo zato da bi dala priliku utopiji o zelenoj Europi u kaotičnom svijetu koji se raspada, dijeli i geopolitički preoblikuje.
Međutim, nije najveći europski problem u tome što se cijela politička paradigma koju je Merkel najprije nametnula Njemačkoj, a s pomoću nje i EU-u, pokazala promašenom, gotovo kobnom. Problem je u tome što promašenost njezine energetske politike (ovisnost o Rusiji) i njezine demografske politike (ovisnost o migracijama) nisu razobličene europskom političkom pameću, već tek izvanjskim spletom okolnosti (rusko-ukrajinskim i palestinsko-izraelskim ratom), odnosno na poticaj protivnika jake, sigurne i razvijene Europe. I Njemačka, a s njome i Europa, u posljednjih je dvadesetak godina sama sebi nametnula zabranu propitivanja vlastite budućnosti i promišljanja o njoj. Umjesto toga obje su slagale regulativne kockice u izmišljenome modelu postmoderne države (EU-a), koji se sve drastičnije pokazuje neodrživim.
Opasna igra delegiranja
Zato ključno pitanje nije hoće li kancelar Scholz, a uz njega i ostatak EU-a, drastično promijeniti politike prema ilegalnim migracijama. Pritisnuti okolnostima – hoće. Ključno je pitanje: može li ovako intelektualno i kreativno osakaćena politička Europa ponovno naučiti – misliti? Na njemačkoj političkoj sceni primjetan je izgledni povratak na ‘tvorničke političke postavke‘, ponajviše u bivšoj Merkelinoj stranci CDU-u. Nekadašnji Kohlovi ‘dječaci‘, koje je Merkel jednostavno prognala iz prvih redova, polako se vraćaju na političku scenu, kako na nacionalnoj razini tako i na regionalnima (npr. Friedrich Merz, Boris Rhein). No pitanje je nije li diktat ‘nemišljenja‘ trajao predugo. U svakom slučaju, gradnja dvaju migrantskih kampova u Albaniji, opterećenoj vlastitom mafijom i kriminalom, a u zamjenu za obećanu EU perspektivu, što su zajednički ponudili Scholz i Meloni, nije rješenje. To je odgoda rješenja i nastavak opasne igre delegiranja vlastitog problema drugima, na koju bi hrvatska politika trebala dobro otvoriti oči. Naime, ponavljanje albanskog ‘rješenja‘ u susjednim nam državama, poglavito u BiH, za hrvatsku bi sigurnost, kao i za sigurnost Hrvata u BiH, realno bilo – pogubno.