Teško je pronaći dvojicu europskih političkih lidera koji se na prvi pogled razlikuju više nego što se razlikuju njemački kancelar i srbijanski predsjednik, Olaf Scholz i Aleksandar Vučić. Olaf je jedva primjetni, samozatajni šef velike nacije, Aca je živopisni, razmetljivi vođa male nacije. Olaf je uvijek ozbiljan, Aca je permanentna predstava.
Povijesno kažnjeni Olaf dobro pazi da ga netko ne bi osumnjičio kao sudionika u izgradnji velikoga ‘njemačkog svijeta‘, povijesno nekažnjeni Aca hvali se sudjelovanjem u izgradnji maloga ‘srpskog sveta‘. Olaf vodi (i dalje) najsnažniju državu Europske unije, Aca vodi državu u propadanju na (geo)političkom rubu Europe. No njemački kancelar i srbijanski predsjednik imaju i jednu veliku sličnost: slabost prema Putinovoj Rusiji. Neki bi to nazvali i (državnim) dugom koji obvezuje.
Ta zajednička slabost ili dug osobito su na vidjelo izišli ovih dana kad je na djelu učvršćivanje zapadnog partnerstva nasuprot Rusiji, kao priprema za novi krug rusko-ukrajinskog rata. Konteksti i razine na kojima su iskazali tu svoju slabost su, dakako, različiti.
Scholz još čuva Putinovu stranu
Na prošlotjednom zasjedanju pedesetak prozapadnih saveznika u američkoj zrakoplovnoj bazi u njemačkom Ramsteinu, na kojem je trebalo dogovoriti daljnju vojnu pomoć Ukrajini, Scholzova je vlada praktički blokirala isporuku njemačkih borbenih tenkova Leopard 2 Ukrajini, usprkos zahtjevima vodećih zapadnih parnera SAD-a, UK, Poljske i drugih. Glavni zagovornik blokade bio je kancelar Scholz, koji je permanentno rezerviran prema vojnoj pomoći Ukrajini. No ovog puta kancelar se našao na meti žestokih kritika, ne samo iz oporbenog CDU-a, već i unutar svoje vlade pa i dijela vlastite stranke, njemačkog SPD-a. Među najoštriima je očekivano bila zastupnica koalicijskih partnera, liberalka Marie-Agnes Strack Zimmerman, koja je ujedno predsjeda i parlamentarnim odborom za obranu. „Povijest nas promatra i Njemačka je, nažalost, upravo poražena“ poručila je Strack Zimmerman svome kancelaru i koalicijskom partneru, ističući da bi u najmanju ruku „bilo bi pošteno dati zeleno svjetlo našim prtnerima“, čitaj Poljskoj, koja želi poslati svoje Leoparde Ukrajini. Naime, svaka država za izvoz tenkova Leopard 2 mora ishoditi njemačko odobrenje. „ Zelena“ ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, posve netipično za „zelene“ stranke, također zagovara veću njemačku vojnu pomoć Ukrajini, ili da barem dopuste Poljskoj poslati svoje Leoparde u Ukrajinu. Zastupnik Scholzova SPD-a Rolf Mutzenich priziva „nužnost unisonog djelovanja s SAD-om.“ Scholzova teza da bi pomoć u naoružanju Ukrajine mogla izazvati Moskvu na daljnju eskalaciju konflikta, naišla je na takvu kritiku unutar njemačkog političkog establišmenta da je postalo upitno kako će Scholzova toliko podijeljena vlada dalje funkcionirati. A onda je dva dana kasnije, Scholz dao i više nego što su tražili: i zeleno svjetlo partnerima i njemačke Leoparde! Ali Scholz je pokazao Putinu da to čini nevoljko, da još čuva njegovu stranu.
Istodobno, u sklopu istog procesa jačanja (pro)zapadnog saveza, Njemačka kao dio nove kontaktne skupine za Zapadni Balkan (bez Rusije), a pod vodstvom američkog diplomata Gabriela Escobara, ultimativno traži od srpskog predsjednika Vučića da se svrsta zapadno i počne primjenjivati zajedničke EU sankcije protiv Rusije. I da učini korak naprijed u pregovorima s Kosovom. Baš kao Scholzova Njemačka, tako i Vučićeva Srbija ima svoje dugove prema Putinu i slabosti ili strahove koji iz njih proizlaze. Predstava u Beogradu na prvi je pogled vrlo različita od njemačke, Vučić je navikao sve uloge igrati sam. Pa tako i ovih dana, suočen s ozbiljnom prijetnjom zapadnih sankcija ne odrekne li se Putina, Vučić sam sebe i napada i brani, javno stenje pod zapadnim (američkim) pritiskom, nudi ostavke pa opet nalazi sebe kao najbolje rješenje. Kad govori: „Niko ne želi ni da me sluša, ne mene, nikoga od nas. Njihova velika agenda je poraz Rusije i sve što se nađe na putu bit će počišćeno“, on zapravo poručuje Putinu da ga se nije odrekao dobrovoljno. Niti trajno.
Umnogome tako različiti, Scholz i Vučić tek su najistaknutiji primjeri neugodne pozicije ruskih dužnika uoči novog propitivanja lojalnosti unutar NATO-a. Sličnoj je svrsi, kao melem za uši Kremlja, služio i nedavni susret hrvatskog predsjednika Milanovića s mađarskim premijerom Orbanom, uz izrazito antizapadne i antiameričke poruke. I oni će vjerojatno u trenutku izbora Scholzovim putem. No time sklonosti i dugovi Kremlju neće biti izbrisani.