U Sloveniju AI tvornica, u Hrvatsku AI skladište. Očekivano

Poslovna 'vijest stoljeća' lansirana je točno prije početka samita Inicijative triju mora u Dubrovniku. U Sisačko-moslavačkoj županiji, u blizini gradića Topuskog, hrvatski poduzetnik Jako Andabak i njegovi poslovni partneri iz SAD-a sagradit će podatkovni megacentar. Uvjereni su da će bez problema za projekt Pantheon prikupiti 50 milijardi dolara i da će data-centar instalirane snage od čak jednoga gigavata (nuklearka Krško ima snagu manju od 0,7 gigavata) proraditi već 2029. godine.

Vizionari ili megalomani?

Odavno se zna da je teško odrediti gdje završava poduzetničko vizionarstvo, a počinje megalomanija. Pa je mudro sačuvati kolumnistički kredit i čvrsto stajalište o 'najvećoj investiciji u samostalnoj Hrvatskoj' iznijeti za koji tjedan ili mjesec. Dotad je korisno pozorno promatrati što tko izjavljuje, koje informacije plasiraju spin-doktori i na koja bi pitanja bilo pristojno dati odgovore.

Za početak, valja primijetiti suzdržanost premijera Andreja Plenkovića. Znakovita je njegova izjava da je 'projekt u početnoj fazi. Na investitorima je da izlože poslovni plan u kojem će predvidjeti kako osigurati dovoljno energije. (…) Nije bît da svu struju koju konzumiramo u Hrvatskoj damo u podatkovni centar, a da je mi nemamo. Treba stvarati uvjete za održivost.'

Čini se da je premijer Plenković naučio lekciju na slučaju projekata Mate Rimca. Neverom se hvalio s govornice Ujedinjenih naroda u New Yorku. Bio je navučen na predstavljanje robotaksija koji su Rimčevi suradnici na prijevaru neuspješno pokušali pokrenuti joystickom iza zavjese. Sad zbog nesmotrene potpore Rimcu naš premijer ima problema u Bruxellesu. Očito, ne da se više navući na prodavače megaprojekata.

Osim toga, iza projekta Pantheon stoji američka strana, a poznato je da se predsjedniku hrvatske vlade kao prvi izbor, i tu ima pravo, ipak nameće Europska unija. Usput, Inicijativa triju mora, na čijem je skupu obznanjen Pantheon, od početka se blagonaklono gledala, da ne kažemo poticala, iz Washingtona.

Treba pažljivije pročitati i izjavu u Dubrovniku prisutnoga američkog ministra energetike Chrisa Wrighta. On je ishvalio Hrvatsku i ocijenio da 'postoje planovi za proširenje kapaciteta za uvoz prirodnog plina i kapaciteta za uvoz nafte. Na početku smo zlatne ere u odnosima između SAD-a predsjednika Trumpa i Hrvatske.'

Velik dio hrvatske javnosti, uključujući onu koja se predstavlja kao intelektualna ili politička elita, obožava takve pohvale. Hrvatska je postala čvorište! Čvorište, kako to ponosito zvuči! Obožavamo se hvaliti geografskim položajem. To što američki ministar govori o uvozu američke nafte i plina preko Hrvatske u zemlje EU-a, a ne spominje recipročni izvoz u SAD, naše, isprika na izrazu, provincijalce, nimalo ne zamara. Oči su im pune dolara koji će puniti hrvatski proračun naplaćivanjem protoka nafte i plina kroz nas kao čvorište. Rentijerstvo na najjače. Slovenci će imati AI tvornicu, a mi AI skladište.

Može sad čitatelj pitati kakve veze nafta i plin imaju s velebnim budućim podatkovnim centrom kod Topuskog. Pa i taj kapacitet od kojega mnogima cure sline nije ništa drugo do drugi oblik čvorišta. Ako se nekim slučajem sagradi, bit će to tek sofisticiranije skladište. Podataka. Bude li tog gutača struje napajala nuklearna energija, odakle će biti tehnologija? Iz SAD-a. A ako bude plinska elektrana, odakle plin? Slučajno, opet iz Amerike.

Obožavamo biti čvorište

Naivnu ovdašnju javnost zasipa se maglovitim najavama o indirektnim koristima za hrvatske porezne obveznike. Tu treba biti posebno zainteresiran za poslovni plan. Većina novčanih tokova podatkovnih centara ne prolazi financijskim čvorištima države u kojoj je zauzet prostor za hranjenje AI-ja. Hrvatska vlada mora inzistirati na brojčano izraženom doprinosu projekta državnom proračunu.

Sljedeća nagazna mina koju treba očekivati i od nje se paziti jest što će zlatousti poduzetnici (još nemaju osigurane ni kupce ni investitore, ali O. K., dajmo im vremena) tražiti od hrvatske vlade kao pomoć da se projekt osposobi za skladištenje. Bit će veliko i ugodno iznenađenje ako ne budu tražili ništa.

Usput, treba s rezervom biti oduševljen navodnim zapošljavanjem 1500 ljudi, od čega bi pola bilo visokoobrazovanih. Ako danas za jedno radno mjesto u industriji treba investicija od, recimo, pet milijuna eura, ispada da bi investicija od 50 milijardi eura trebala stvoriti ne 1500 radnih mjesta, nego 10.000. I to bajoslovno plaćenih.

Još dvije sitnice. Prva je ona koja kaže da kad neka država ne zna kakve investicije želi, svaka joj izgleda dobro. A druga, da se vratimo na opsjednutost 'čvorištem', ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku pokazuju da su upravo megaenergetska i podatkovna čvorišta omiljene mete dronova.