Kao što već mnogi znaju, Ministarstvo gospodarstva sprema se opet, više-manje ničim izazvano osim možda promašenom logikom crkve u Hrvata, pozabaviti radom trgovina nedjeljom, iako je jedan takav pokušaj već neslavno propao. Usprkos prikazivanju ovakvih zakonodavnih zahvata kao reguliranja rada nedjeljom u cjelini, riječ je o samo jednom obliku rada nedjeljom, ili pojednostavljeno, radu blagajnica nedjeljom. Svi ostali koji su dosad radili nedjeljom, naime, neće dobiti svoj zakon o zabrani rada nedjeljom.
Vatrogascima, policajcima, liječnicima, medicinskim sestrama, vozačima, pilotima, kabinskom osoblju, kolodvorskom osoblju, aerodromskom osoblju, taksistima, vlakovođama, brodarima, dostavljačima, špediterima, komunalnim službama, raznim službama za održavanje, medijima, konobarima, kuharima, spremačicama, ugostiteljima, kinima, kazalištima, muzejima, benzinskim crpkama, ljekarnicima, službama za korisničku podršku, hotelima, hostelima, zabavnim parkovima i tolikima drugima nedjelje ćebiti kao i svaki drugi radni dan.
Logično je pitanje stoga, bez želje za umanjivanjem njihovog rada, što je tako posebno s blagajnicama? Zašto njihov rad nedjeljom izaziva toliku pažnju zakonodavca? Stvarno, u čemu je stvar s blagajnicama? Tradicionalna argumentacija nalaže da ova, izgleda, posebno plaha i lomljiva bića čija je žrtva svakog sedmog dana u tjednu nemjerljiva ne bi trebala raditi nedjeljom jer to nije nužno. Kupovati se, poručuju pobornici zabrane, može bilo koji drugi dan. Problem je što se i u birtiju ili restoran može ići bilo koji drugi dan, pa zato nema razloga da se ne zabrani i rad konobara, kuhara i ugostitelja nedjeljom. U krajnjoj liniji, mora li se putovati baš u nedjelju? Zašto se ne organizirati bolje i putovati u subotu ili ponedjeljak? Ili kino. Morate baš u nedjelju, ne može, recimo, ponedjeljak? Ne? A izlet s obitelji u toplice? Isto baš nedjelja?
Drugi popularni argument navodi primjere 'vani', premda izostavlja da je to 'vani' u pravilu daleko bogatije i razvijenije, kao i da ne živi gotovo isključivo od turizma kao Hrvatska, pa si može priuštiti neradne nedjelje, nerijetko i kraće radno vrijeme trgovina svaki dan. Pored toga, Njemačka i Austrija, Hrvatima omiljene zemlje-primjeri, naginju sve više suprotnoj logici i proširivanju prostora za rad nedjeljom, kad već govoriom o 'vani'. Tu se redovito nađe i neka zgodna analiza prema kojoj su ekonomski učinci zabrane zanemarivi ili tako nešto, ali onda nije jasno zašto privatnici uporno rade nedjeljom kada je radna nedjelja ekonomski nevažna? Najbolji dokaz da puding postoji, kažu Englezi, jest da ga jedete. Drugim riječima, to što trgovine rade nedjeljom znači da im je nedjelja ekonomski važna.
Najveći zagovornik zabrane je crkva, vođena bizarnim razmišljanjem prema kojem će blagajnice oslobođene nedjeljnog jarma pohrliti u crkve, jer što je očitije nego neradni dan oplemeniti jednom laganom ranojutarnjom misom? Spominjalo se tu i demografiju, dostojanstvo, učinke na ekonomiju i tako dalje, ali pitanje ostaje – zašto samo blagajnice zaslužuju da se njihov rad nedjeljom zabrani zakonom? Kako se točno dostojanstvo, demografija, obitelj i učinci na ekonomiju prelamaju isključivo na njima?
Više-manje bilo kakvo zakonsko zabranjivanje rada samo po sebi je kontraproduktivno i diskriminatorno zato što će uvijek velik broj ljudi raditi nedjeljom i zato što privatnici koji rade nedjeljom imaju neku računicu iza te odluke. Pravednije je stoga prepustiti takvu odluku tržištu, ali uz rigoroznu regulaciju i kontrolu više naknade za takav rad (najmanje 50 posto u odnosu na uobičajenu) kao i prava radnika na izbor, odnosno uz efikasno i strogo kažnjavanje onih koji radnike prisiljavaju na rad nedjeljom (doduše s ovakvim tržištem rada poslodavci ionako imaju sve manje mogućnosti ucjenjivanja radnika). Ovako sve zajedno djeluje kao samo još jedna perfidna crkvena inicijativa i još jedno nepotrebno brljanje države koja ima pregršt važnijih stvari za rješavanje.