Facebooci,twitteri, tiktokovi, youtubeovi i ostali članovi društvenomrežaškog portfelja ozbiljno su zaprijetili elementarnoj društvenoj koheziji, pa i zdravom razumu
Pad tehnološke industrije od miljenika globusa do jedne od omraženijih pojava na svijetu bio je brz koliko i njezin rast. Još do neki dan slavljeni kao pioniri čudesna novog doba, barjaktari tehnološke revolucije odjednom su se u mnogim ekonomijama svijeta našli na stupu srama i postali predmet različitih ograničenja, kazni i tužbi. Svatko ima svoj pristup, ali je poruka svugdje ista. Države počinju bogove Silicijske doline, i njihove pandane u drugim zemljama, sve više doživljavati kao problem jer država najviše voli kontrolu, posebice nad kanalima komunikacije.
Društvenim mrežama predbacuje se divlji zapad u pogledu sadržaja koji se objavljuje na njima u kombinaciji s monopolskim ponašanjem, a ostalima poput Googlea, Amazona i Applea ‘samo‘ monopolsko ponašanje, pa su barem u tom pogledu potonji u nešto boljoj poziciji. Na monopolske tendencije svake industrije u usponu kapitalizam se odavno naviknuo, no društvene mreže sasvim su drugačiji i, pokazalo se proteklih godina, ozbiljniji problem. Štoviše, u njihovom slučaju, pokoje istiskivanje i kinjenje konkurencije još bi se moglo podnijeti, ali izravan utjecaj na društvene i političke događaje smrtni je grijeh. Država svašta tolerira, ali ne i konkurenciju u toj areni, a facebooci, twitteri, tiktokovi, youtubeovi i ostali članovi društvenomrežaškog portfelja ozbiljno su zaprijetili elementarnoj društvenoj koheziji, pa i zdravom razumu.
Papa je trudan
Opseg problema postao je Zapadu očit s Brexitom, da bi ga Donald Trump i pandemija samo ovjerili. Društvene mreže ne služe više ponajprije zbližavanju ljudi, nego širenju imbecilnih teorija i netočnih informacija s opipljivo negativnim utjecajem na društvo. Umjesto okupljališta ljudi dobre volje postale su megafoni budala i ekstremista zahvaljujući poslovnom modelu koji aktivno potiče najniže strasti i ‘pumpa‘ korisnika onime što želi vjerovati, koliko god to sumanuto bilo.
Iako nemali broj ljudi još uvijek brani društvene mreže, sve je više onih koji dovode u pitanje njihovu korisnost, čak i opravdanost postojanja, odnosno primjećuju evoluciju prema pojačalu dezinformacija i laži. Jedan od predavača na ovogodišnjem ‘Weekend Media Festivalu‘, ugledni njemački psihijatar Manfred Spitzer, slaže se s tezom o društvenim mrežama kao rasadnicima netočnih informacija, teorija zavjere i opasnih planova.
– U članku objavljenom u časopisu Science (Vosoughi i sur. 2018; Science 359: 1146) savršeno je jasno zašto je to neizbježno: autori su analizirali oko 126 tisuća istinitih ili lažnih Twitter priča koje je 4,5 milijuna puta retweetalo oko tri milijuna ljudi. Ispostavilo se da je laž već prošla pola svijeta dok je istina još uvijek zauzeta obuvanjem. A razlog nisu samo društveni mediji, već interakcija društvenih medija i ljudi. Za nas su informacije koje su vrlo nevjerojatne uvijek zanimljivije u usporedbi s podacima koji su vrlo vjerojatni. Usporedite ‘dva plus dva jednako četiri‘ s ‘Papa je trudan‘! Lažne informacije često su manje vjerojatne zato dobivaju veću pozornost te se retweetaju brže i dalje – potkrepljuje svoje razmišljanje Spitzer.
Uzrok gluposti
Kina u posljednje vrijeme taj rastući problem rješava u prepoznatljivom stilu, maljem, a Zapad pokušava natjerati vlasnike platformi na samoregulaciju, no zasad željeni efekt izostaje. Štoviše, proliferacija netočnih informacija, namjernog obmanjivanja javnosti i širenja ekstremističkog, mrziteljskog, uvredljivog ili naprosto besmislenog sadržaja postala je njihova najuočljivija karakteristika. Čak i u svojoj light verziji, društvene mreže poput Instagrama i TikToka otupljuju mlađe generacije i pretvaraju ih u zombije zalijepljene za ekrane na kojima se vrte uglavnom plitki i beskorisni sadržaji. Popularni meme ‘prije pojave interneta mislili smo da je manjak informacija glavni uzrok gluposti, ali to očito nije bilo točno‘, najbolje opisuje problem.
Ljiljana Ivošević, direktorica za strategiju u Omnicom Media Grupi, razlikuje društvene mreže i društvene medije. Slijedom toga društvene mreže su za primarni cilj imale komunikaciju među korisnicima, a društvenim mediji usmjereni su na širenje informacija.
– Razvoj i rast društvenih medija doveo nas je do paradoksa. Naime, svako demokratsko društvo podrazumijeva i pluralizam medija, ali izgleda da je pluralizam u formi društvenih medija sve manje prihvatljiv i poželjan. Razlog leži u tome što, kako kaže Orwell, ‘The people will believe what the media tells them they believe‘ (ljudi vjeruju u ono što im mediji kažu da vjeruju, nap. a.), a otkako su medijske urednike analognog svijeta zamijenili algoritmi, suočili smo se s nizom novih profesionalnih i etičkih pitanja poput onih što uopće podrazumijevamo pod pluralizmom medija i kako ga očuvati – ističe Ljiljana Ivošević.
Informacijski poremećaj
Na to Renata Potočnik, savjetnica Uprave Millenium promocije, dodaje da razumijevanje potreba i navika konzumenata sadržaja i personaliziranje sadržaja upućenoga korisniku te opća dostupnost platformi i otvorenost prostora znatno utječu na informacijski poremećaj u kojemu na dnevnoj razini svjedočimo lažnim vijestima, manipulacijama i dezinformacijama u obliku tekstualnog ili videosadržaja, što rezultira i rastom nepovjerenja u medije.
– I dok analitika i znanost o podacima postaju sve sofisticiranije, za algoritme i različite alate obrade podataka koje u svome radu primjenjuju zapravo i dalje ne postoje nikakve jasno definirane zakonske regulative ili su pak selektivne, nepotpune, jednako kao i sigurnosna zaštita privatnih podataka – napominje Potočnik.
Što se tiče sve žešćih reakcija država na nekontrolirano širenje štetnih i opasnih informacija, Ivošević misli da je riječ o vrlo složenom problemu jer se postavlja pitanje ‘tko točno u državi treba reagirati, koje je to mjerodavno državno tijelo koje će se ovim baviti, u kojoj mjeri, s kojim ciljem…?‘ To je, doduše, problem za demokratska društva mnogo više nego za autokratska, koja se efikasno i brzo obračunavaju sa sveprisutnim i nametljivim tehnološkim divovima i nestašnim platformama, premda obično ne toliko iz altruističkih pobuda, koliko zbog samoodržanja vladajućih.
Ministarstvo istine
Kina je najbolji predstavnik toga autokratskog tabora, posebice otkada je nedavno krenula u sveobuhvatno iscrtavanje granica u kojima tehnološki divovi mogu operirati. Nakon koraka predaleko koji je napravio osnivač Alibabe Jack Ma, vlasti u Pekingu krenule su u agresivno suzbijanje vlastita tehnološkog sektora, ali i drugih područja u kojima percipiraju prijetnju premoći Partije u političkom i društvenom životu (industrija zabave, primjerice). Zapad bi isto rado suzio prostor svojim tehnološkim teškašima, no kutija s alatima je osjetno manja.
– Zapad koji ima tendenciju kritizirati poteze Kine istodobno će pravdati i davati legitimitet svojim odlukama. U svakom slučaju, rekla bih da nam trebaju generacije sposobne razmišljati kritički, a ne Ministarstvo istine, da se opet referiramo na Orwella, koje će nam reći što trebamo misliti – tvrdi Ivošević. Potočnik je nešto optimističnija pa navodi primjere Facebooka, koji je odlučio uklanjati objave o cjepivima protiv COVID 19 koje su prethodno opovrgnuli medicinski stručnjaci, kao i informacije o lažnim lijekovima i tvrdnje da virus ne postoji, kao i suspenzije Twitter računa Donalda Trumpa, što, prema njoj, potvrđuje da način postoji.
Kad automobil zavoli…
Spitzer pak ‘borbu‘ protiv nepoćudnog sadržaja u trenutačnom obliku smatra donekle besmislenom.
– Po samoj svojoj definiciji, digitalne platforme ne proizvode sadržaj koji pružaju, već samo platformu koja je poput kante za bilo koji sadržaj, stoga je tražiti platformu, algoritam koji radi ovisno o stroju, za uklanjanje lažnih, antisocijalnih ili moralno upitnih sadržaja isto kao tražiti od svog automobila da vas voli – navodi Spitzer.
Slijedom toga, sve dok davatelj platforme poriče odgovornost za sadržaj i dok korisnici mogu biti anonimni, nitko nije odgovoran, vjeruje i dodaje da je to problem. Riješiti ga se može uspostavljanjem jasne odgovornosti.
– Kad se nešto objavi u tiskanom obliku, to je slučaj po zakonu. Stoga moramo promijeniti stvari u stvarnom kako bismo postigli istu stvar u digitalnom svijetu. U Estoniji, kada idete na internet, to radite pod svojim pravim imenom. Time se rješava problem odgovornosti. Ili bi platforme mogle zaposliti stvarne ljude koji pod pravim imenom procjenjuju, komentiraju ili brišu sadržaj – nudi svoje rješenje Spitzer.
Korisno ili štetno
Jesu li, na kraju, društvene mreže korisne ili štetne? Prema Ivošević, ne postoji jednoznačan odgovor.
– I koriste i štete, ili niti koriste niti štete. Društveni mediji, kao i mnoge druge stvari u životu, bit će upravo onakvi kakvima ih napravite. U njima će svatko za sebe naći ‘pravu‘ informaciju. Oni koji su za cijepljenje, naći će sve o tome zašto se dobro cijepiti. Oni koji su protiv, lako će pronaći argumente zbog čega se ne treba cijepiti. I jedni i drugi optuživat će društvene medije za propagiranje stajališta suprotnih njihovima – zaključuje Ivošević.
Spitzer je rezolutniji. Podsjeća koliko su daleko stvari otišle s Trumpom i pandemijom, kao i da više od pet milijardi ljudi upotrebljava društvene mreže nekoliko sati na dan, obično na svom pametnom telefonu. To podrazumijeva gledanje iz neposredne blizine i tjelesnu neaktivnost, što uzrokuje kratkovidnost i debljanje, a desetljećima kasnije povećava se vjerojatnost srčanog i moždanog udara.
– Zato je Kina zabranila pametne telefone u školama. Društveni mediji uzrokuju depresiju, uključujući samoubojstva, i smanjenje zadovoljstva životom; špijuniraju nas (Facebook posjeduje 200 milijuna profila osobnosti Europljana, što je protivno europskom zakonu o privatnosti) i manipuliraju našim odlukama, od onoga što kupujemo do toga za koga glasamo. Zbog svih tih rizika i poznatih nuspojava na zdravlje, dobrobit i naše demokratsko društvo moramo ih ponovno procijeniti. Moramo ovo promisliti na bolji način. Sve drugo bilo bi neodgovorno, posebno što se tiče sljedeće generacije – ne dvoji Spitzer.