Hrvatska javnost ne želi priznati da ima i poštenih poduzetnika

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Kad bi se pitalo javnost, prihvatljivi hrvatski poduzetnik morao bi biti bezgrešni supermen, a privatno asketskiji od svetog Franje

Tjedan dana nakon skandalozne Latinice na HTV-u u kojoj su svi poduzetnici u Hrvatskoj strpani u isti tajkunski koš, splitski poduzetnik Željko Kerum potrudio se učvrstiti stajalište većeg dijela javnosti da je u ovoj zemlji nemoguće pronaći prihvatljivog biznismena. Osim što mizerno plaća svoje radnike, vozi basnoslovno skupe automobile i bahato plaća visoke kazne za prebrzu vožnju, sada je počeo urušavati Zagreb. Nakon potkopavanja, izvedenog mimo dozvola po izričitom Kerumovom nalogu, urušila se zgrada bivše tvornice Nade Dimić. Kerum je genijalno otkrio da 'zemljište u Zagrebu nije kao kod nas u Dalmaciji, trusno je i ima podzemnih voda'. S obzirom na to da se udruge poduzetnika i menadžera (HGK, HUP, CROMA) gotovo nikad ne ograđuju od svojih članova koji prednjače neprimjerenim ponašanjem (u slučaju HGK bilo bi zanimljivo vidjeti kako isključiti člana kad je članstvo i dalje za sve obvezno), i to pridonosi prevladavajućem generalno negativnom doživljavanju poduzetnika.

Kad bi se pitalo javnost, prihvatljivi hrvatski poduzetnik morao bi biti supermen. U biografiji ne bi smio imati nikakvu kupnju društvenih tvrtki u vrijeme pretvorbe. Tvrtka ne bi smjela imati kreditnih zaduženja. Svake godine prihvatljivi poduzetnik morao bi zaposliti bar stotinjak ljudi, a ne otpustiti nikoga. Morao bi uvijek biti ljubezan sa svojim zaposlenicima. Ne bi smio imati na duši nijedno potkupljivanje državnih činovnika. Svojim razvojem ne bi smio ugroziti nijednoga konkurenta. Dobavljačima bi trebao opraštati pogreške, a privatno bi morao biti asketskiji od svetog Franje. Morao bi živjeti u dvosobnom stanu iz vremena socijalizma, voziti automobil ne bolji od srednje klase i ne imati nikakav hobi koji iziskuje veće troškove nego što je to igranje bele ili nogometa na školskom igralištu u kvartu.

Poduzetništvo je vjerojatno najstresniji posao na svijetu. Oni koji su iskusili klasičan radni odnos za poslodavca, a onda i samostalno poduzetništvo, svjedočit će koliko je zahtjevniji taj drugi angažman. Izgledi da se u novom projektu uspije u najboljem su slučaju 30-ak posto. Dane i noći treba potrošiti na osmišljavanje biznis-plana, slijedi obijanje pragova investitora, mukotrpan proces okupljanja kadra (rijetki su koji se usude iz sigurnih, uhodanih tvrtki prijeći u nove rizične projekte), pregovori s dobavljačima, ucjenjivanje distributera, neočekivani potezi konkurencije. Kad proizvodnja počne, nakon nekoliko mjeseci dolazi u pitanje redovita isplata plaća, investitori postaju nervozni, zbog odsutnosti od kuće počinju lomovi u obitelji... Posebna je priča probijanje kroz korumpirane i birokratizirane državne kanale.

Kad posao i krene, to je tek početak. Globalizacija traži sve veću brzinu odlučivanja. Roba je isporučena, ali kupci počinju odugovlačiti pri plaćanju. Među zaposlenicima pojavljuju se oni koji počinju trovati atmosferu. Pojavljuju se i ljudi iz polusvijeta koji uspješnom poduzetniku ponude 'zaštitu'. Uspije li koliko-toliko pošteno proći kroza sve te Scile i Haribde, nakon desetak takvih godina poduzetnik želi naplatiti svoje muke. Želi živjeti u novoj kući s velikom okućnicom, imati nekakav brod za plovidbu Jadranom, odigrati partiju golfa, malo putovati svijetom, a ne samo jurcati od aerodroma do poslovnog sastanka i natrag.

I što je možda običnom čovjeku nevjerojatno, mnogi uspješni i samoprijegorni poduzetnici žude (a sram ih je to javno izreći) za priznanjem zajednice u kojoj žive i rade. A to rijetko ili nikada ne dožive. Ne samo da uspješni poduzetnici nisu dovoljno cijenjeni, nego najbolje prolaze oni koji su, daleko od očiju javnosti, na nezakonit način 'maznuli' dvije-tri tvrtke, otpustili zaposlene, preprodali vrijedno zemljište i danas s desecima milijuna eura u stranim bankama glume poduzetnike koji dilaju nekretnine po Jadranu. Možda bi masovno navlačenje srednjeg sloja stanovništva na dioničarstvo moglo pomoći da se iskristaliziraju kriteriji prema kojima će se ocjenjivati tko bi u društvu trebao biti poštovan zato što je poduzetnik, a tko to ne zaslužuje. Burza bi u budućnosti mogla dosta vjerno pokazati tko je uspješan i zaslužuje biti cijenjen, a tko ne.