U Hrvatskoj svatko ratuje sa svakim

Piše: Miodrag Šajatović
[email protected]

Poduzetnici koji se udruže u neformalne 'krizne klastere' pokazuju da se prije može opstati solidarnošću nego taktikom 'spašavam sebe, baš me briga za druge'

Predsjednik HNS-a Ratko Čačić tvrdi da 'sindikati nisu sposobni održati ni minutu generalnog štrajka'. S velikom se sigurnošću može reći da je u pravu. Ipak, previše je jednostavno za organizacijsku i motivacijsku nesposobnost optužiti isključivo sindikalne vođe. S razbuktavanjem krize koja se u Hrvatskoj nakon objave da je i u drugom kvartalu 2009. pad BDP-a bio veći od šest posto približava granici depresije, sve je očitije da su unutardruštveni sukobi poprimili dramatične razmjere. Kad bi se sukobi vodili unutar GSV trojke (Vlada - sindikati - poslodavci), stvari bi bile jednostavne. Ali, borba za opstanak spustila se mnogo niže. Događa se džungla na asfaltu. Stotine različitih socijalnointeresnih skupina uzajamno se optužuju za međusobno iskorištavanje.

Džungla na asfaltu Razumljivo je da u kriznim vremenima jača borba za opstanak u stilu 'spasi sebe, baš te briga za drugoga'. Intenzitet sukoba iznimno je jak, a eksplozivnost situacije dramatična, jer država je proteklih godina napravila katastrofalne pogreške u raspodjeli državnoga bogatstva, zbog čega su sustavi vrijednosti i tijekovi uzimanja i davanja novca stvorili kaos. Ovotjedna Liderova tema broja pokazuje da su sirove, neselektivne i politikantske potpore u poljoprivredi zapravo zavadile selo s gradom ili, kao što bi se reklo, seljake s građanima. Građani su ogorčeni zbog toga koliko moraju izdvajati kao porezni obveznici za subvenciju sela. Nekoliko dana prije zaposlenici na plaći bili su zadovoljni što je premijerka Kosor najavila da će harač, tj. krizni porez, ipak plaćati i slobodna zanimanja, koja su u prvoj varijanti bila izuzeta. Tu je na djelu sukob između fronte nižeg i nižega srednjeg sloja protiv višega srednjeg sloja. Zaoštrio se i sukob radnika protiv menadžera unutar tvrtki zbog toga tko smije imati koliku plaću. Preko nišana već se dulje gledaju i zaposlenici u javnim službama sa zaposlenima u realnom sektoru. Prvi bi drugima drastično rezali plaće. Ako u privredi može deset posto ljudi ostati bez posla zbog krize, zašto se to ne bi dogodilo i u državnoj administraciji, pitaju u realnom sektoru.

Besparica je skinula tabu i s pitanja primaju li branitelji previše, a teško će se izbjeći i konačni obračun unutar same braniteljske populacije na razini tko je bio na ratištu, a tko u pozadini. Studija Svjetske banke podgrijala je pak ljutnju i revolt poreznih obveznika s redovitim primanjima protiv korisnika socijalne pomoći. Zasad se, kad je o kreditima riječ, sukobljavaju korisnici kredita s bankarima. Predsjednički kandidat Andrija Hebrang uspješno radi na tome da direktno suprotstavi građane koji štede u bankama i ubiru kamate (umjesto da troše i ne štede) s građanima koji imaju kredite, pa su im zbog viših kamata mjesečne rate sve veće. Treba, dakle, očekivati rat štediša i dužnika.

Zavadi pa vladaj Sve se jače rasplamsava i sukob posrnulih poduzetnika i bankara. Pa Zdravko Pevec optužuje strane banke u Hrvatskoj da štite trgovačke lance sa sjedištem u zemljama svojih banki-majki, a njegovu lancu ne žele dati kredite.
Kad je već riječ o čistom biznisu, sve je više primjera da se za loše poslovne rezultate ne optužuju Vlada i njezini promašaji, nego se dioničari okomljuju na uprave ili se bore međusobno (Badel 1862, Transadria...). Mogli bismo tako redati slučajeve sukoba, ali svima im je zajedničko da takva parcelizacija nezadovoljstava odgovara Vladi premijerke Jadranke Kosor. Dok se svi svađaju međusobno, nema opasnosti da svi zajedno krenu prema vlasti. 'Zavadi pa vladaj' otrcana je faza, ali uvijek se iznova potvrđuje.

Izgledno je da se na državnoj razini stvari neće uskoro riješiti. Alternativa općem trendu 'svatko protiv svakoga' ipak je moguća na mikrorazinama. Potvrđuje to i sve više signala iz redova poduzetnika i menadžera. Koliko se god konkurenti tukli na tržištu, unutar dobavljačkih lanaca mnogi su se odlučili kroz krizu pokušati provući zajedničkim snagama. Tako poslovni partneri (ne samo zbog sporosti sudova) izbjegavaju blokirati svoje dužnike. Daleko od javnosti odvija se međusobna posudba kad nekomu u lancu zatreba za plaće. Polako postaje važnije imati koliko-toliko zdrave dobavljače i kupce, udružene u neformalne 'krizne klastere', nego kucati na bankarska vrata. Savezništva bi mnogima mogla spasiti biznis.