Hrvatskoj su potrebni menadžeri s ljudskim licem koji će razmišljati globalno i koji će se osjećati kao kod kuće u bilo kojoj zemlji svijeta, rekao je financijski stručnjak i dekan Cotrugli Business School dr. Jyoti Gupta gostujući u Zadru. U prvi dio njegove rečenice ne želim ulaziti ovom prilikom. Ljudsko lice može značiti štošta, iako čovjek, vjerojatno, to nije rekao bez ikakvog povoda.. Drugi dio rečenice zato sigurno pogađa bit. Gupta je u nekoliko susreta s hrvatskim menadžerima zaključio što ima nedostaje – to da se kao kod kuće osjećaju u Londonu ili Šangaju. Pa čak i na puno manje ambicioznoj lokaciji.
Naši menadžeri ne razmišljaju globalno. Čast iznimkama. Ali kako i bi kada rade u tvrtkama koje su nadasve lokalne i čijim vlasnicima ne pada na pamet da pogledaju preko granice. Zadovoljavaju se vlastitim dvorištem jer su tu pravila jasna. Čija je politička veza jača taj caruje, a svi ostali tzv. tržišni mehanizmi i korporativni klišeji, koji su najčešće jedino što smo usvojili, samo su usputni folklor. Tko se bi se iz takve udobnosti i sigurnosti samoinicijativno bacio u nemilosrdnu bitku s konkurentima iz cijelog svijeta.
Oni poduzetnici koji se ohrabre na nekakav korak u tom smjeru slavodobitno završe u Bosni i Hercegovini ili Srbiji. Baš izazovno.No, kako globalizacija, koliko god to neki žarko željeli, vjerojatno neće uskoro krenuti suprotnim tijekom svakome je jasno da je ignorirnajenje njenih postulata unaprijed izgubljena bitka. Ne znati se ponašati u globalnom korporativnom svijetu znači ostati u zapećku.. To možda ne znači propast danas ili sutra, ali prekosutra....
Uvijek se sjetim priče o tome kako je jedan visokopozicionirani menadžer Tesca došao u Hrvatsku, obišao par tvornica, oduševio se njihovim proizvodima i s nevjericom pitao zašto nikada nije čuo za njih, zašto se ne prodaju po svijetu? Naivac je odmah pomislio kako će se to sutra prodavati u Tescu. Pa zna li on koliko papirologije i procedura za to treba proći? I to na engleskom. Znamo mi i lakše načine kako nešto nekome prodati.