Gospođo premijerko, gospodo ministri, operite nam rublje!

Sve češće svjesno pokušavam disati duboko. To je odličan lijek za stres i sasvim dobro pegla živce. A razloga za natezanje živaca zbilja ne manjka. U jednoj od rijetkih dobrih emisija koje su preostale na HTV-u, Plodovima zemlje, gledam kako naš baby beef, svojedobno naš izvozni, nadaleko poznati 'trade mark', baš i ne može naći tržište kod kuće. Zašto? Zato što, primjerice, Libanonci plaćaju 50 posto više za kilogram mladog mesa od domaćih ponuđača (15 umjesto 10 kuna) i ne treba im 6 mjeseci da se kupljeno meso sjete platiti. Libanonci plate u roku 15 dana! Eto jednog od 'minornih' razloga zašto Hrvati jedu svjetske, uvozne crkotine. U istoj toj emisiji, još prije ljeta, zapeo mi je za oko jedan posve maleni detalj. Naime, neki su se seljaci žalili kako domaći trgovački lanci od njih zahtijevaju isključivo robu prvoklasne kvalitete, sve ostalo vraćaju natrag. To vraćeno seljaci poslije nemaju kome uvaliti. Zanimljivo! Jer u tim istim domaćim lancima nikada nisam ni vidjela, kamoli kupila provoklasan krumpir ili bilo što drugo sjajne kvalitete. Ne kažem da je ono što što od domaćeg kupim bofl, ali me opasno kopka koji to kupci i gdje uspijevaju nabasati na prvoklasnu robu?

Ovoga me je tjedna posebno iživcirao i jedan školski slučaj. Dvije godine pred mirovinu učiteljica u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi proglašena je tehnološkim viškom. Prema kolektivnom ugovoru ima pravo prvenstva kod zapošljavanja u bilo kojoj drugoj školi koja traži njezin profil. Novo se mjesto ubrzo otvorilo. No kako uvijek postoji Papa iznad ugovora – u ovome slučaju to je neimenovana gospođa iz Gradskog ureda za obrazovanje koja raspodjeljuje viškove – stvari su se zakomplicirale. Dotična je gospođa ničim izazvana urlajući vrijeđala i učiteljicu-višak i ravnateljicu uskoro bivše škole, bulaznila o nekakvoj prijevari. Učiteljica-višak uskoro je doznala izvor nikome razumljive erupcije bijesa – mjesto je čuvala za nekoga iz svoje svojte. Nevjerojatno! Čak i usred otkrića svih afera i popularizacije Remetinca, nepotizam i rodijaštvo ne blijede!

I tako, dok se mi koprcamo u balkanskoj svjetonazorskoj kaljuži, ekonomiste svjetske klase sve više impresionira način na koji se razvijaju neke zemlje Trećeg svijeta. One koje su imale sreće i pameti da uzmaknu svetom gralu kapitalizma i multinacionalki. I preživjele su, štoviše ekonomski se sasvim dobro razvile - sretne i same. Autor, o kojemu ću ponešto reći na kraju teksta, na stranicama Social Europe oduševljeno priča o Butanu, himalajanskom kraljevstvu nedirnute prirodne ljepote, kulturnog bogatstva i posebnosti. Svega 700 tisuća stanovnika u zemlji veličine Švicarske, prilično izolirani, uspjeli su izmaknuti svim kolonizacijama. Nikada nisu težili matematičkome rastu koji se izražava postocima BDP-a, udjelom ovoga ili onoga u ovome ili onome. BDP su prekrojili u BNS – bruto nacinalnu sreću! Autor je osobno krenuo na put kako bi se uvjerio da BNS može posve dobro funkcionirati u praksi. Što to Butan čini tako posebnim? Primjerice to što ekonomski rast uvezuju sa zaštitom okoliša, jednakošću, očuvanjem kulturnog naslijeđa. Dijelom i to što su televiziju i internet u svoj život pustili tek prije 10 godina. Sada im je u planu povećati izvoz čiste energije kako bi zaradili devize potrebne za financiranje obrazovanja, zdravstva, infrastrukture. Budistička tradicija sreću ne nalazi u vezivanju uz potrošna dobra i usluge, nego u unutarnjem svijetu i brizi za druge. Ostatak svijeta, misli autor, trebao bi učiniti isto. Autor, naime, priznaje kako je američki hiperkonzumerizam destabilizirao socijalne odnose i iznjedrio agresivnost, usamljenost, pohlepu, rad do potpune iscrpljenosti i doveo smisao takvog kapitalizma na rub opstanka.

Zašto mi je to toliko fascinantno? Zato što je osvrt potpisao, glavom, bradom i rukopisom Jeffrey D. Sachs! Da, onaj Sachs, donedavno najpoznatiji sljedbenik Miltona Friedmana, neoliberala koji je mantrom 'privatiziraj, deregulira, reži' u vjekovno dugovno ropstvo gurnuo mnogobrojne zemlje od Južne Amerike, preko Srednje i Istočne Europe sve do Rusije i Azije. Sachs je u većini tih, sada uništenih zemalja, bio vladin konzultant. Tek kada je vidio posljedice svoga rada u Poljskoj, Rusiji i još ponegdje, odrekao se svoga učitelja i njegove doktrine. Bivši neoliberalist koji traži sreću! Ima li većeg preokreta u filozofiji ekonomije?
Nažalost, u tu novu butansko-budističku ekonomiju, kakvu priželjkuje sve veći broj znalaca, ne uklapa se ni naš baby beef, ni kvaliteta povrća, ni način zapošljavanja, niti išta što miriše na hrvatski ekonomski stil. Kad bolje razmislim, možda bi bilo dobro da i mi poput Michaela Moora, genijalnog redatelja još genijalnijeg filma (Sicko), benignog izraza lica, ali opakog, ciničnog na jeziku i kameri, natjeramo Vladu da nam opere rublje! Ako ne znate o čemu govorim, pogledajte film. Nećete požaliti.